Kako sam kao klinac slučajno otkrio da Djed Mraz ne postoji i zašto nakon posjeta Djedici u Finskoj nema šanse da kćeri priznam da ga zapravo nema

Kako ste doznali da Djed Božićnjak ne postoji? Tko je dušmanin koji vam je razbio iluziju? Jeste li bili tužni? Meni se to dogodilo sasvim slučajno.

Imao sam šest i još sam išao u vrtić kad sam sasvim slučajno zalutao u backstage jednog zagrebačkog kazališta. Mi djeca prvo bismo gledali predstavu, uvijek preko volje jer kraj tolikih darova koje su dijelili nikog nije bilo briga za Ježurku Ježića i njegove probleme s uređenjem interijera. Majke su nas umirivale na stolcima, a očevi bi se u obližnjim bircuzima u magli duhanskog dima uz čašicu kratkoga žalili na Antu Markovića.

Tražim ja tako WC pa zalutam u garderobe.

I imam što za vidjeti.

Unutra neki obični, random tip na sebe navlači crveno odijelo, s cigaretom u ustima, i psuje dok na lice stavlja lažnu bradu.

“Sljedeće godine, u ovo doba, glumit ćeš u TV reklamama”, tješi samog sebe, “a onda su samo nebo i dramski program na prvom programu granica.”

Pogledam ga, on pogleda mene pa slegne ramenima.

Mislim, sumnjao sam ja i prije, ali nakon ovog više nije bilo povratka natrag.

Dobrodošao, Tomislave, u svijet odraslih.

Tridesetak godina kasnije, baš prošli tjedan, ulazim u ured Djeda Božićnjaka, onaj u Rovaniemiju u Finskoj, za koji tvrde da je jedini pravi. U arktičkom smo krugu, tek je četiri popodne, a već je minus 15 i mrkli mrak. Zapravo, sad kad razmislim, tog dana uopće nije svanulo.

Svake godine onamo stigne oko pola milijuna pisama iz cijelog svijeta, od djece koja očito još nisu naletjela na svojeg nezaposlenog-glumca-dušmanina-honorarca. Sa sobom nemam pismo, ali nosim obećanje dano kćerkici da ću finskom Djedici prenijeti poruku “da je cijele godine bila ljubazna i da nikome nije plazila jezik”.

Nisam jedini sa zadatkom. Tip ispred mene koji se ovdje našao na poslovnom putovanju na sto je muka. Čavrljamo dok čekamo u redu pa mi kaže da nosi pet pisama jer je njegov mali izlanuo u vrtiću kamo mu stari ide pa su svi navalili.

“Kad je već besplatno”, piše jedan od njih, “onda može tablet i HD smart televizor”. K tome, tip je pisma zaboravio u hotelu, što je na skali od jedan do Mladen Grdović najgora stvar koju je mogao napraviti. Netko mu je u ruke tutnuo praznu kuvertu pa je predaju pisma na kraju odglumio.

“Ma stavio sam sve u istu kuvertu da Djedu bude lakše”, pravda se kasnije preko WhatsAppa svojim klincima doma.

“A kako će prevesti pisma?”, pita ga mali.

“Ima Djed Google Translate, ništa ti ne brini”, odgovara otac.

I pritom ne laže, jer Djed Božićnjak je potpuno digitaliziran.

Posjet njegovoj kući prenosi se live streamom preko interneta, a vilenjaci umjesto na lončarskom kolu rade na laptopima: downloadaju, sheraju, embedaju.

No, da se ne lažemo, jer ovo vam pišem u povjerenju, kao jedan roditelj drugome - Djedica se bacio u ozbiljan biznis.

Planirate li u Rovaniemi, razmislite o kratkoročnom kreditu.

Recimo, snimanje je zabranjeno, a profi fotka s Djedom, samo za download - 30 eura. Ako želite live video stream za uspomenu - još deset eura. Slanje pisama iz njegova poštanskog ureda: 8 eura. Gledanje, samo gledanje, njegovih haskija i sobova naplaćuju deset eura.

Razvijanje fotke dodatno se plaća, nisam pitao koliko.

I sad ti objasni klincu da vožnja saonicama nema smisla jer za krug od samo 400 metara platit ćete 25 eura.

Da, dragi roditelju, naš Djedica više nije samo honorarac s bezveznom sindikalnom gažom. Čovjek je postao kapitalist. A k tome i monopolist.

I nije roditeljima u njegovu selu nimalo lako.

Ali kad već pitate, iza lažne brade krije se simpatičan čovjek. Baca štoseve tipa “skratio sam bradu, čujem da cure sada to vole” i “tjeraju me da smršavim, ali ja se ne dam”, dobre je volje i strpljiv.

I bolje mu je jer za aspirante u usko specijaliziranoj branši “glumci koji žele glumiti Djeda Božićnjaka” ovo je vrh, Hollywood. Službeni fotograf tamo za njega je Scorsese.

Dolazim konačno kući, a kći me stidljivo pogleda.

“Jesi mu rekao, jesi mu rekao?”

“Jesam, srce, Djed se nasmijao i puno te pozdravio. Kaže da je poklon na putu, stiže pod bor na Badnjak”, kažem joj, a oči su joj velike, najveće.

Kad vidim koliko je sretna, nema šanse da ja budem taj koji će joj jednom priznati istinu. I trči mala po stanu pa se veseli i urla. “A jel poslao što unaprijed?”, pita.

U ruke joj tutnem plišanog soba.

“Poslao ti je Rudija, kaže da mu je on najdraži.”

“Lijep je. Ali bilo bi bolje da mi je poslao Minnie Mouse. Ništa, sljedeće godine onda.”

Živote, robijo.