Kako se ambicija Emmanuela Macrona razbila o stijenje europske realpolitike

Anne Applebaum je ugledna komentatorica The Washington Posta, profesorica i dobra poznavateljica europskih zbivanja, ne samo zato što je udana za Radosława Sikorskog, poljskog političara. Nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron u utorak održao govor o svojoj viziji budućnosti EU, ona je jučer na svom Twitteru objavila: “Macron je prvi europski lider koji se uhvatio ukoštac s krizom demokracije na kontinentu. Hoće li ostali slijediti?” Applebaum je izvukla samo jedan segment Macronova govora, vrlo važan, ali je istodobno postavila pitanje koje sumira gotovo sve europske probleme ovog trenutka, a preformulirano glasi: “Gdje su vam lideri?”.

Jer, politički su lideri ključni, mogu birokrati ili pojedinac složiti briljantan program, ali bez odlučnih lidera nema uspjeha. Macron je u nepunu godinu dana otkad je izabran za predsjednika Francuske pokazao da je ta zemlja ponovno dobila za sada velikog političara i lidera, a vrlo vjerojatno i državnika. A to je i zaslužila nakon Sarkozyja i Hollandea koji su združeno urušili francusku ljevicu i desnicu i pomogli da se taj proces proširi cijelom Europom. I postali simboli impotentnosti starih europskih stranaka da se uhvate ukoštac s novim izazovima.

Macron, koji je poznat kao izvanredan govornik, taj problem jasno detektira nudeći i rješenje: “Odgovor na autoritarijanizam koji nas okružuje nije autoritarna demokracija već autoritet demokracije”. Poruka koje je upućena poljskom lideru Kaczyńskom, mađarskom Orbánu, talijanskim vođama stranaka koje se čupaju oko vlasti, španjolskom premijeru, a i mnogima drugima. Svima onima koji demokraciju počinju shvaćati kao mehanizam zaštite partikularnih interesa i vlasti. Svima onima koji pred očima nemaju širu sliku Europe kao prostora mira i blagostanja nastalog solidarnošću (moramo pridonijeti da bismo zatim mogli koristiti prikupljeno) i zajedničkim radom koji katkad zahtijeva i bolne kompromise.

Svima koji, pozivajući se na “zaštitu nacije” i “suverenističku politiku” (treba i za potrebe zastupnika tipa Miro Bulj neprestano ponavljati da prenošenje suvereniteta na višu instanciju ne znači njegovo umanjivanje već potvrđivanje i širenje: tko suvereniteta nema, taj ga nema kome ni transferirati, evo nesretnih Kurda) deru grlo vičući kako nestaje “nacionalni identitet”, Macron izbija argumente iz ruku: “Vjerujem da je u ovom svijetu i u ovom teškom trenutku europska demokracija naša najbolja šansa.

Najveća bi pogreška bila napustiti naš model, usuđujem se reći naš identitet”. Bivši bankar postavlja europski identitet kao mjerilo: “pun poštovanja prema pojedincu, manjinama, temeljnim pravima, onome što se zvalo imenom koje još uvijek želim, liberalna demokracija”. Macron promišljeno govori “usuđujem se reći naš identitet” jer je pitanje identiteta gradiv materijal za populističke platforme koje diljem Europe (dakle, i u Hrvatskoj) cvile kako će nestati nacionalni, tradicionalni, kršćanski, obiteljski identitet. Kao da je riječ o nečem vječno uklesanom u kamen, a ne o apstraktnom pojmu koji se mijenja kako prolazi vrijeme. I upravo zato taj tako lako zlouporabljiv termin (stranka Alternativa za Njemačku svoj je otklon od političke snage koja se bori protiv eura prema radikalnoj ksenofobnoj ideologiji izgradila upravo na identitetskoj politici) Macron koristi u cijelom govoru samo četiri puta.

Zaključak je jasan: EU je obranjiva samo ako smo je svi spremni graditi i u tom projektu odricati se kako bismo dobivali još više. Postoji i alternativa, nju vidimo oko sebe, od Turske, preko Rusije do Kine i SAD-a pod Donaldom Trumpom. Ili se dovoljno samo prisjetiti europske povijesti i najvažnijeg argumenta za jačanje EU: ona održava mir u Europi. A kad uzmemo u obzir da sve jasnije obrise dobiva obrambena unija, tada nije isključeno, ako ne stanemo u progresu EU, da se za dogledno vrijeme pojavi termin Pax Europeana. I da se proširi na stvarne granice Europe: njemačka kancelarka Angela Merkel ih s pravom vidi u Sahelu i na Bliskom istoku.

Macron ne ostaje samo na apstrakciji suvereniteta i identiteta, on nudi i akcijski plan: reformirati sustav primanja migranata, naći novac za lokalne zajednice koje brinu za migrante. Jer, i na bauku migranata europska je desnica izgradila svoju političku platformu i privukla brojne glasače, primjerice u Njemačkoj i Austriji, a za razliku od Francuske (što opet govori o liderskim kapacitetima). Drugi je zadatak reformiranje ekonomske i monetarne unije, za što postavlja i rok: završetak mandata ovog Europskog parlamenta, dakle do svibnja iduće godine.

Macron je svjestan da je vremena malo, stoga i postavlja jasne smjernice tražeći da se formira bankarska unija te stvore proračunski kapaciteti koji će omogućiti stabilnost i konvergenciju eurozone. Jer, sasvim je razumljivo da će doći nova kriza i da eurozona za nju mora biti spremnija. Da se opet ne dogodi neka Grčka pa da cijeli projekt eura, a onda i EU, dođe na rub propasti. Ili ovaj put čak napravi i taj korak u bezdan.

Dan nakon govora, kojem je velika većina prisutnih pljeskala, europskih reakcija gotovo nema. Moglo bi se čak reći da je više onih koji se smijulje slušajući vijesti o nastavku štrajkova željezničara u Francuskoj i međusobno komentiraju u stilu “što će ovaj nama pametovati, neka prvo riješi problema kod kuće”. Ima i onih koji odmahuju rukom, a da su iz Zagorja, rekli bi “kajgod”. I onih koji znaju što neće, a ne znaju što hoće, pa im zato ovakav plan i ne odgovara. I eto, tu se zaustavlja doseg Macronova poziva, možda čak i vapaja: s obzirom na trenutno političko stanje veliko je pitanje kako će izgledati Europski parlament 2019. godine, možda će Europska pučka stranka (EPP) i dalje biti najjača, ali socijalisti i demokrati (S&D) teško da će biti drugi, a etnocentrističke i populističke bi opcije mogle postati ključni akter za definiranje novog vodstva EU.

Macron je ambiciozan, neki bi rekli čak i preambiciozan i zato prosječnim političarima ide na živce. A takvih je većina. On je izdanak francuske škole romanske idejne nadmoćnosti i željan potvrditi svoju zemlju kao europskog - i globalnog, što se vidjelo nedavno u Siriji - lidera. Unatoč svemu tome on je jedini u proteklih godinu dana dva puta dao orise, pa čak i temelje nove europske arhitekture. I sad se vraćamo na Anne Applebaum i pitanje - a gdje su ostali? S nestrpljenjem se iščekivala nova njemačka vlada pa je zastoj nakon prvog Macronova govora na Sorboni tumačen unutarnjim problemima Berlina. Nakon govora u utorak jasno je da Njemačka ne gaji tako velike ambicije.

Niti na europskom, a uopće ne na globalnom planu. Njezin je trenutni interes status quo u EU, čvršće veze s Rusijom, unutarnje političko redefiniranje: socijaldemokrati (SPD) traže sebe i nakon što je otišao Martin Schulz EU im nije baš zadnja rupa na svirali, ali nije ni daleko. Kršćanski demokrati (CDU) su svjesni da moraju tražiti novo kadrovsko rješenje za budućnost jer ovo je posljednji mandat Angele Merkel koja je lišena moći i daleko je od one “Mutti” koja je odlučno presijecala grčki financijski gordijski čvor.

A onda se oglasio Manfred Weber (iz njemačke Kršćanskosocijalne unije, CSU, sestrinske stranke CDU), čelnik EPP-a u Europskom parlamentu, koji je Macronovu ambiciju razbucao jednostavnom rečenicom: “Suočio se s realnošću”. A ona glasi: kojoj od europskih političkih skupina pripada tvoja stranka? Ili možda snuješ ne europskoj razini ponoviti ono što ti je uspjelo na francuskoj, razbiti desni i lijevi centar i onda zasjesti na vrh s novom političkom paradigmom “Europa u pokretu” (Macronova se stranka zove “Republika u pokretu”, a na europske izbore želi izaći sa sveeuropskom strankom koja bi mogla proći kao i njegova ideja multinacionalnih lista za europske izbore, dakle krahirati).

Dakle, dragi Emmanuele, tvoja je ambicija i ideja hvale vrijedna, ali je iz retoričke apstrakcije francuskog nadrealizma moraš spustiti na razinu svakodnevne borbe za vlast i moć. Pa da onda znamo jesi li s nama ili protiv nas. A o populistima ćemo kasnije (s njima se uvijek možemo i dogovoriti, daju se kupiti i nisu skupi).