Kako se osloboditi pesimizma, najjačeg izgovora za odustajanje

Konvencija vodeće hrvatske stranke završena je u skladu s predviđanjima. Davor Stier rekao je da je spreman za preuzimanje i odgovornosti i HDZ-a, Andrej Plenković je dobio ovacije, Ivana Maletić je bila dosadna, a svi su se, kad se razgrne magla populističke retorike, složili da korupcija i klijentelizam moraju nestati iz upravljanja državom. Hoće li nakon toga porasti rejting vodećoj stranci? Neće, jer ništa se nije dogodilo. U subotu objavljeni rezultati Crobarometra također su pokazali očekivano: Živi zid je jedina stranka koja je od izbora do danas dobila na popularnosti, svi ostali su gubitnici.

“Što bih ja vama otkrivao detalje koji nisu bitni, kojih se na kraju krajeva i ne sjećam”, poručio je Andrej Plenković građanima putem medija u petak, dan uoči sabora HDZ-a. Riječ je bila o tome tko je točno u priču o Agrokoru uveo odvjetnički ured Šavorić i partneri. U jednom je u pravu - riječ je o nebitnim detaljima. Takve stvari, međutim, postaju bitne u onom trenutku kada ih vlast, iz bilo kojeg razloga, možda i za funkcioniranje države “nebitnog”, odluči zatajiti građanima.

Javnost ne treba biti upućena u svaki detalj poslovanja privatnog koncerna kakav je Agrokor, ali Vlada koju su građani izabrali dužna je odgovarati na njihova pitanja, čak i kada se ta pitanja čine nebitnima. Tako se, naime, gradi povjerenje između nacije i njenih izabranih lidera. Kada netko iz državnog vrha uskrati odgovor na pitanje javnosti, javnost mu više neće vjerovati, a svaki budući korak takvog, šutljivog dužnosnika bit će dočekan s opravdanim nepovjerenjem. Tako je teško uspješno upravljati državom.

Zdravku Mariću, odličnom financijašu i dobrom ministru unatoč svemu što mu se pripisalo otkad je ušao u politiku, posao je postao daleko teži od trenutka kada je “po zadatku” morao početi skrivati svoju povijest iz Agrokora. Svi su znali za tu njegovu četverogodišnju karijernu epizodu, kao i to da je u vladu Orešković/Karamarko stigao izravno iz Agrokora, o tome se ozbiljno raspravljalo i u siječnju 2016., prilikom potvrđivanja ministara u sabornici. Postalo je teretom kada se u problemu našao Agrokor. Eliminiranjem Marića iz procesa zbog njegove povijesti Vladi je već na početku otežan put prema rješavanju problema jer se morala (je li se doista morala?) u tom segmentu riješiti svojeg jedinog pravog eksperta za Agrokor. Već tu je ubačen zametak nepovjerenja: “zar doista nitko u kriznom stožeru o Agrokoru ne razgovara s Marićem”, pitala se javnost koja nikada nije povjerovala u instituciju “zamrzavanja funkcije” (vlasništva, povijesti, bilo čega).

Martina Dalić dugo je od javnosti skrivala svoj savjetnički tim. Da je taj tim javnosti predstavljen na samom početku Vladine akcije, rasprava ni tada ne bi izostala i sigurno bi bila žestoka. Tim bi na kraju možda ostao jednak današnjem, možda bi njegov sastav bio drukčiji, ali izostala bi “afera Borg” koja je naškodila i Vladi i njenoj akciji spašavanja države od urušavanja Agrokora. Jednako tako da je mehanizam izbora konzultanata objavljen na početku, da je odmah objavljeno što je čiji posao, ni to ne bi bilo u pitanju, kao ni cijena konzultantskih usluga koja je rezultat međusobnog dogovora privatnih kompanija. Da je lex na vrijeme i bolje predstavljen javnosti, Todorić, ali ni itko drugi, ne bi mogli govoriti o nacionalizaciji kompanije koja se nikada nije dogodila.

U tako stvorenoj atmosferi Vladinog “Blitzkriega” protiv najveće privatne kompanije u državi nije čudo da je Ante Ramljak, izvanredni Vladin povjerenik u Agrokoru i prije toga važan član “grupe Borg”, značajan dio početnih poteza povukao ispod površine. Mislio je da ne može drukčije. Da nije, da se igralo otvoreno, puno toga, počevši od “roll-upa” i načina izbora članova vjerovničkog vijeća, danas više ne bi bilo predmetom rasprave. Proces bi u ranim fazama vjerojatno trajao duže, ali ne toliko da bi bio ugrožen. Ugrozio ga je slijed afera koje u tom slučaju ne bi postojale.

I nakon što je Ramljak već morao otići, njegov nasljednik Fabris Peruško odlučio je zapisnike sa sjednica vjerovničkog vijeća zatajiti od nadzornika -Trgovačkog suda. Nimalo iznenađujuće, javnost sada postavlja pitanje - znači li to da je sadržaj tih zapisnika sporan? Ako jest, saznat ćemo, ako nije, šteta je napravljena. Uskraćivanjem detalja o procesu pripremanja završne nagodbe sudu, kao jedinom zakonskom nadzorniku postupka izvanredne uprave, povjerenje u rad Vladinog izvanrednog povjerenika dodatno je umanjeno, kao i povjerenje u Vladu na čiji je prijedlog postavljen.

Hrvatski politički lideri, pogotovo oni iz izvršne vlasti, oduvijek imaju problem komunikacije sa sabornicom, ali i sa svojom izbornom bazom koju zastupaju dok su na vlasti. Nema sumnje da je naporno svaki put iznova o ključnim stvarima govoriti ljudima koji ključne stvari ne razumiju, ali sastav sabornice takav je kakav jest, u vrijeme mandata ove Vlade neće se promijeniti. Upravo takva, do izbora nepromjenjiva, sabornica nadređena je Vladi i ima pravo postavljati pitanja i na svako od njih, pa i ono najnebitnije ili najgluplje, dobiti precizan odgovor.

Borislav Škegro, Slavko Linić, Radimir Čačić, Ivo Sanader, Zoran Milanović... pa i Martina Dalić, kao posljednja u nizu koji sigurno nije završen, svatko u svoje vrijeme i s različitim povodom (svatko od njih i sa solidnim paketom zasluga), bili su na kraju kažnjeni zbog svojeg, često podcjenjivačkog, odnosa prema političkim partnerima u Saboru, ali i prema javnosti koja takav pristup opravdano ne podnosi. Transparentnost i poštivanje procedura ključni su za demokraciju, čak i u situacijama kada se transparentnost čini opasnom, a pojedine procedure opasnima ili glupima.

Hrvatska je mala zemlja, u njenoj maloj i zatvorenoj političkoj, stručnoj i poslovnoj zajednici doista se svi međusobno poznaju, ali jednako tako poznaju se i u Danskoj, Finskoj i Norveškoj, zemljama koje su po broju stanovnika tek nešto veće od Hrvatske, ali čija se razvijena demokracija, kao i njihove uspješne ekonomije, već desetljećima spominju kao primjer na kojemu treba učiti. Bez profesionalnog sustava upravljanja državom (i transparentnog zapošljavanja u upravi - jedino i samo na temelju stručnosti) njihov je uspjeh nemoguće postići.

Ipak, ne želim se proglasiti pesimistom, kao što je to dvije subote za redom sa solidnim argumentima napravio kolega Gojko Drljača. Ne zato što mislim da nam je dobro, jer očito nije, ne zato što mislim da će nam u kratkom roku postati bolje, jer sve je izvjesnije da neće, nego zato što mislim da je pesimizam izgovor za odustajanje. Upravo pesimizam i rezignacija nacije razočarane serijom loših vlada i njihovih političkih neuspjeha doveli su nas tu gdje jesmo, na poziciju najneuspješnije članice EU. Upravo zbog tog osjećaja uzaludnosti malo tko razuman želi se danas u Hrvatskoj baviti politikom, ući u borbu protiv glorifikacije prosječnosti i nakon četiri godine mandata povući se iz javnosti etiketiran, ako baš ne kao kriminalac, onda kao jadna budala koja nije uspjela svoje ideje prodati političkom korpusu mudre nacije koja zna da je status quo jedini oblik preživljavanja u Hrvatskoj. Nije.