KAKO SE UMILITI POBJEDNICIMA? Dijelovi državnih struktura koketiraju s mogućim pobjednicima idućih izbora

Slika stasitog Josipa Klemma kako dirigira policijskim kordonima pokazuje da državom više ne upravljaju legalno izabrane strukture vlasti. Tranzicija vlasti ne samo da je počela, nego je već jako uznapredovala. Jedan od kolovođa šatoraške frakcije branitelja stavio je policiju u funkciju interesa svoje sljedbe i njenih političkih sponzora.

Ne kontroliraju navodne snage reda prosvjednike, nego je upravo obratno, policija opslužuje protuvladine demonstracije, da li i njihov nimalo prikriveni cilj da se halabukom ulice isprovocira smjena vlasti?

Harambaša Klemm u ulozi ravnatelja policije, ta slika izoštreno pokazuje ono što se osjeća od prvoga dana podizanja šatoraške bune: da se državni aparat vrlo benevolentno, sluganski stavio na dispoziciju pobunjenicima. Može se sada nagađati zašto je to tako. Zato što je pravo na prosvjed, kako tumači ministar, jače od pravne norme kojom se njegovo konzumiranje uređuje? Zato jer u Vladi taktiziraju čekajući da se događanje branitelja samo ispuše? Zato jer premijer Milanović smatra da šator u Savskoj radi za njega i zastrašivanjem mobilizira njegove razočarane birače? Ili su u Banskim dvorima kukavički podvili rep i čekaju da se problem riješi sam od sebe zato jer ne znaju na čiju bi stranu stala policija? Možda resorni ministar ne želi provjeravati na koga bi u slučaju njezina postupanja mogao računati?

Dizanje glava

Prije više od tri godine, kad je Kukuriku preuzeo vlast i Ranko Ostojić se uselio u kabinet ministra unutarnjih poslova, javnost je mjesecima mogla pratiti njegovo hrvanje s naslijeđenim strukturama, koje je njegov prethodnik Tomislav Karamarko, neposredno prije gubitka izbora, zakonski armirao na svim važnim pozicijama arhipelaga policijske moći. Njegovi jedno vrijeme primireni kadrovi u posljednje vrijeme, navodno, otvoreno dižu glavu, osokoljeni mogućnošću HDZ-ova povratka na vlast. Slično se dogodilo 2000., u vrijeme prve nehadezeovske vlasti, kada je tadašnji premijer Ivica Račan odradio cijeli mandat, a da nikada faktički nije preuzeo punu kontrolu prije svega nad tajnim službama.

Političke i društvene strukture izgrađene u desetljeću Franje Tuđmana pokazale su se vrlo žilavima. HDZ je jedno vrijeme bio u raspadanju, s krajnje neizvjesnom budućnošću, ali političku i društvenu moć, pa i poluge vlasti nisu ispustili. Čak ako su se i mijenjali manekeni na visokim položajima, financijska oligarhija, biznis, pravosuđe, sve to ostalo je u rukama u vrijeme Tuđmanove vlasti proizvedenih kadrova. To je tajna brze revitalizacije HDZ-a nakon potonuća 2000., kao i nakon brodoloma prouzročenog Sanaderovim sustavom mahnite korupcije. Sada su ponovno u punoj snazi, pa smo proteklih mjeseci mogli gledati kako zajedničari uspostavljaju svoju, paralelnu vlast u nekim prigodama ili dijelovima zemlje, primjerice u Vukovaru za vrijeme Kolone sjećanja, ili od Kukuriku otimaju jednu po jednu navodno nepolitičku instituciju, od Privredne komore do Crvenog križa. Aktualna Vlada jahala je na repu događaja, neuspješno se pokušavajući suprotstaviti HDZ-ovoj navali.

Radila je to potpuno pogrešno! Umjesto profesionalizacije, kadrovska se piramida, od državne administracije nadalje, i dalje ustrajno politizira. Umjesto oslobađanja od stranačke podčinjenosti, dvije ključne partije, svaka sa svojim koalicijskim satelitima, žure se potpuno okupirati državu i društvo. Kraj njih nitko i nigdje ne može proći. Prostor za politički nezavisne krugove radikalno je reduciran. O tome kako su HDZ i SDP zaposjeli državu i kadrovski potpuno podčinili navodno autonomne institucije sve govori pogled na Ustavni sud, koji je nakrcan stranačkim ljudima. Točno se zna tko je od ustavnih sudaca HDZ-ov, a tko SDP-ov čovjek. Najmanje je u tom društvu zaista nezavisnih, koji su došli linijom svoje sposobnosti, a ne partijskih knjižica. Politička instrumentalizacija nekih nazovi nezavisnih adresa u posljednje vrijeme eskalira. Neke počinju otvoreno djelovati kao ekspoziture političkih stranaka i grupa pa se tako, primjerice, sudac Ivan Turudić svojim intervjuima zaista nečuveno stalno iz pravosuđa zalijeće u politiku.

Enormna podčinjenost države i društva politici učinila je oportunizam najpoželjnijom kvalifikacijom. Ako je stranačka pripadnost trenutno najefikasniji način društvene, često i poslovne promocije, onda ne treba čuditi da je u Hrvatskoj upravo otvoreno vrijeme velikog pretrčavanja.

Koketiranje s pobjednikom

Dijelovi državnih struktura otvoreno već koketiraju s mogućim pobjednikom narednih izbora. Presvlače se kaputi, mijenja ikonografija. Nude se usluge, kupuje pozicija. U tom kontekstu treba gledati i na otkaze na Hrvatskoj televiziji gdje aktualni šefovi preko leđa dviju novinarki pokušavaju uhvatiti priključak s novom stanarkom na Pantovčaku i popeglati svoju povezanost s njenim prethodnikom. Već je primijećeno da je na medijskoj sceni recentni odnos prema HDZ-u usporediv s evolucijom stavova nekih francuskih novina prema Napoleonu dok se ovaj vraćao s Elbe prema Parizu, pa je od “nemani s Korzike”, kako su ga nazivali na početku, na koncu avanzirao u “Njegovo Carsko Veličanstvo”, koje je upravo ušlo u dvor, okruženo svojim vjernim podanicima.

Ali, iza cvjetanja oportunizma ne stoje samo agresivnost politike i slabost karaktera. Na djelu je pokušaj uspostavljanja kontrole nad ljudskim dušama. HDZ je uvijek težio jednoumlju. Devedesetih u tek formiranom višestranačju proizveo je neku vrstu uravnilovke javnog diskursa, političkog glajhšaltovanja. Prijedlog suca Turudića da se o nekim stvarima zabrani slobodno misliti, odnosno da se Domovinski rat tabuizira i točno propiše što bi se o njemu smjelo govoriti, nije tek eksces. Ta skandalozna ideja zapravo predstavlja ekstenziju svojedobne Karamarkove najave da će za njegove vlasti sloboda govora postojati samo u privatnom krugu, za po doma, dok će se na javnoj sceni zakonski sankcionirati politički nepoćudni stavovi. Zbirka svetinja o kojima će Hrvati morati zborno pjevati proteže se, po šefu HDZ-a, od Domovinskog rata do kontroverznog Gojka Šuška.

Na tom tragu i prvi čovjek najvažnijeg suda u Hrvatskoj, s pretenzijama da u HDZ-ovoj strukturi vlasti osvoji još moćniju poziciju, kažnjavao bi kvalifikaciju o građanskom ratu, i to višegodišnjom kaznom zatvora. Turudićev je prijedlog stigao baš kad je njemački predsjednik Joachim Gauck u susretu s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović upotrijebio upravo taj termin za ratove na prostoru bivše Jugoslavije, svojoj gošći preporučujući da se nastavi zalagati za pomirenje, dijalog i suradnju u regiji.

Jedna istina

Nema dijaloga ni pomirenja ako postoji samo jedna istina o proteklom ratu. Ako se nije spremna čuti i druga strana. A Hrvatska još nije spremna čuti priču o tamnoj strani rata. Akteri ratnih zločina, čak osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, tretiraju se kao heroji. Turudić bi zabranio kritičko propitivanje prošlosti, kriminalizirao bi kod Srba vjerojatno dominantnu sliku o Oluji. Opasno je kad politički čelnici i prvaci sudbene vlasti zagovaraju cenzuru i suspenziju osnovnih ljudskih prava. Ali, ovdje se ne radi samo o uvođenju verbalnog delikta. Riječ je o njegovoj radikalnoj varijanti. O uvođenju kim-il-sungovski kloniranog mišljenja. Josip Klemm kao čovjek koji s ulice naređuje hrvatskoj policiji i Ivan Turudić kao ministar istine komplementarne su pojave. Naciji treba staviti flaster na usta da se o HDZ-ovu nedemokratskom maršu na institucije i slobode ne usudi ni zucnuti.