Neki dan bila sam na grobu svoga tate. Prošla su četiri mjeseca od njegove smrti. Razvukla sam preko njegova groba šahovnicu, jer znam koliko bi mu značio naš ulaz u finale Svjetskog prvenstva. Znam da bi bio preponosan da je mogao pratiti naš put od trnja do zvijezda. Trijumfalni niz pobjeda. Čudnovatu bitku za zlato, kojom smo suvereno dominirali, pa je ipak izgubili. Međutim, znamo koliko nam srebro znači. To nam je najvažniji kolektivni trijumf još od bronce prije točno dvadeset godina. Barem za tren utihnule su naše vječne svjetonazorske bitke, koje nas bez prestanka vraćaju desetljećima unatrag. Moj tata mene je odgojio u snažnom patriotskom, domoljubnom duhu, no nije me odgojio tako da smatram kako ima nekog ponosa u ZDS pozdravu.
Niti me učio da je Endehazija, kakva god bila, ipak ostvarenje vjekovnog hrvatskog sna. Dakle, možete biti domoljub a da ne budete ustaša. Samo što to nije tako jednostavno. Više je spomenika na Mirogoju posvećeno hrvatskoj vojsci koja je stradala između 1941. i 1945. godine.
Ne precizira se o kakvoj se to vojsci radi. Jesu li to ustaše? Domobrani? Tu je i oveći friz s početka devedesetih, posvećen žrtvama Bleiburga, kojim dominira lik u uniformi, s velikim “U” na kapi i reveru. Tu su i dijete, fratar i još nekoliko likova u ustaškim uniformama. Što nam poručuju ti spomenici? Da se naša država nije jasno odredila prema ustašama. Ako se to na najvišoj razini nije dogodilo, zašto onda očekivati od naših nogometaša da imaju skrupule prema Thompsonu?
Domovinski rat u koji sam se i sama javila kao dobrovoljac nije trebao imati nikakve veze s našim neveselim poglavljem između 1941. i 1945. Postojali su ustaški časnici koji su se i sami zabezeknuli onim što su njihovi istomišljenici činili sa svojim žrtvama. Postoji i priča o njemačkoj, trećerajhovskoj komisiji koja se zgrozila kada je došla u Jasenovac. A mi ćemo o tome pjevati? Duboko neznanje koje nas muči u svakom segmentu odvelo nas je na stranputicu na kojoj su nam ustaše postale zgodne i “če-če”.
Dobro znamo da prosječni Hrvat ne pročita nijednu knjigu godišnje, da su u većini gradova knjižare uglavnom odumrle, o manjim mjestima da ne govorim. Mladim ljudima crne se uniforme mogu dopasti, ima nečeg buntovnog u njima. Nema nikoga tko će ih uputiti u neke činjenice o tim uniformama. Naši nogometaši, dečki koji ne žive u Hrvatskoj, vole Thompsona. Osporiti im da vole svojeg omiljenog pjevača ne smije nitko, ponajmanje gospodin Zuroff.
Na Trgu bana Jelačića nije bilo nikakvih fašističkih ni neofašističkih ispada, štogod tko o tome mislio. Ali do neviđenih svađa i podjela opet je došlo. Mnogi su stali u obranu nogometaša i Thompsona, a mnogi su ih i kritizirali što na vrhuncu slave, u trenutku kada su oči cijelog svijeta na malenoj Hrvatskoj, na scenu dovode “povišću pritrujenog” pjevača. Živimo u demokraciji, svatko ima pravo slušati glazbu kakvu hoće. Ja, primjerice, preferiram “Orašara”. Doživim li da me na Trgu bana Jelačića dočeka pola milijuna ljudi zbog nekog mojeg nezapamćenog trijumfa, zamolit ću da mi se sviraju prvi taktovi tog baleta. No koplje je bačeno u krivi grm.
Tome nije kriv Thompson, a još manje nogometaši. Svima nam odgovaraju svjetonazorski ratovi jer nečiji će dida uvijek biti partizan, a nečiji domobran. Sposobniji na tome aktivizmu znaju čak i dobro zaraditi. Neka će sela uvijek pamtiti zločine partizana, a druga ustaše. Krv je tekla u potocima našim livadama, šumama i kamenjarima. Otkad je Hrvatske, nismo se dogovorili oko toga da vlastitoj povijesti pogledamo u oči. Za to nam nedostaje volje, obrazovanja, hrabrosti, zrelosti i samokritike. Lakše nam se svađati tamo negdje na margini Europe. S margine se nećemo ni maknuti sve dok će nam najvažnije biti gdje se čiji dida ili pradida nalazio između 1941. i 1945.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....