Dakle, u proljeće 1990. godine, mjesec ili dva nakon što je Sabor legalizirao višestranačje, posjetio me Dražen Budiša. Došao je k meni doma, u Maksimirsku. Rekao je: ‘Ako vi želite ostati predsjednik stranke, ja ću glasovati za vas’.
Ja sam, naime, već prije bio najavio da ću se povući s čelnog mjesta HSLS-a kad se stranke legaliziraju i da ću na prvom saboru stranke, 25. ožujka 1990. godine, predložiti Budišu za predsjednika (za što se prvo zalagao Vlado Gotovac). Budiša je svejedno došao k meni i rekao da će glasovati za mene kao predsjednika, ako se predomislim. To dovoljno govori o njegovoj ljudskoj i političkoj korektnosti”, govorio mi je prekjučer ujutro, dan prije obilježavanja 20-godišnjice HSLS-a Slavko Goldstein, osnivač prve hrvatske nekomunističke stranke, jedan od vodećih hrvatskih javnih intelektualaca, koji će u kolovozu ove godine napuniti osamdesetu.
A zamisao o osnivanju HSLS-a rodila se točno 20 godina ranije, na Goldsteinov 60. rođendan.
“U kolovozu, 1988. godine”, sjeća se Goldstein, “s članovima obitelji putovao sam Europom. Posjetio sam, među ostalim, Aachen i Nürnberg. S tog sam puta u tjedniku Danas objavio dnevnik pod naslovom ‘Što će biti s nama’. U tom sam tekstu napisao da moramo u Europu, a da bismo mogli u Europu, moramo usvojiti europska mjerila, što uključuje i višestranački sustav. Bio je to jedan od prvih javnih istupa u Hrvatskoj, u kojem se jasno tražilo uvođenje višestranačja. Dan ili dva nakon izlaska teksta, a tekst je izašao na moj rođendan, 22. kolovoza, nazvao me veliki filmski režiser Ante Babaja i rekao: ‘Ma slušaj Slavko, to što si napisao čisti je politički program. Bio bi red da se oko toga nešto poduzme.
I tako smo počeli razmišljati o osnivanju nekomunističke političke organizacije’.
Jesen u Ilici 26
Te 1988. Hrvatska je u procesu liberalizacije još jako zaostajala za Slovenijom.
U hrvatskoj Komunističkoj partiji bjesnio je rat između Račanove, liberalne frakcije i Stojčevićeve, tvrde komunističke frakcije, koji će završiti pobjedom liberala tek krajem 1989. godine.
Hrvatski su mediji, osobito Televizija Zagreb, bili pod izravnim, jačim ili slabijim partijskim nadzorom, a u pojedinim su slučajevima protiv malo slobodnijih medija intervenirali tužiteljstvo, policija i lokalne komunističke organizacije. Primjerice, Studentski list, koji je uređivao Ivica Buljan, u proljeće 1988. godine tri puta je bio zabranjen, da bi, naposljetku, vlasti raspustile redakciju. Usporedbe radi, slovenska se Mladina istodobno razvijala u najvažniji jugoslavenski politički medij.
Godinu dana kasnije zagrebačko je tužiteljstvo zabranilo i magazin Start koji je uređivao Denis Kuljiš. Hrvatska javnost i hrvatska politika nikako se nisu mogle osloboditi kompleksa hrvatske šutnje, nametnutog u prosincu 1971. godine, kada je Tito naredio represiju protiv protagonista hrvatskog proljeća. I dok je Hrvatska šutjela i pravila se da ne razumije kako se komunizam raspada, u Sloveniji je već bio nastao snažni demokratski i nacionalni pokret. Srpska se politika, na čelu s Miloševićem, emancipirala isključivo u radikalno-nacionalističkom smjeru.
Slavko Goldstein, njegovi prijatelji i bliski suradnici ne samo da su razumjeli kako je krajnje vrijeme da se i u Hrvatskoj podzume nešto izvan institucionalnih, komunističkih političkih okvira; oni su imali volje to učiniti.
“Vidite, u to sam vrijeme radio u Cankarjevoj založbi u Zagrebu. Vlado Gotovac, moj prijatelj, radio je na hrvatsko-slovenskim prijevodima da bi mogao zaraditi nešto novca. Božo Kovačević bio je zadužen za, kako bih to točno rekao, hrvatsku sekciju unutar izdanja Cankarjeve založbe. I tako smo Vlado, Božo i ja proveli cijelu tu jesen 1988. godine u mojoj sobi, na drugom katu zgrade u Ilici 26, raspravljajući o osnivanju nove političke organizacije.
Susjedi u Maksimirskoj
Jedan od ključnih trenutaka dogodio se 16. siječnja 1989. godine, kada smo Gotovac i ja otišli u Ljubljanu, gdje smo u kavani hotela Slon razgovarali s Janezom Janšom, Dimitrijem Rupelom i Spomenkom Hribar, dakle s vodećim slovenskim ondašnjim oporbenjacima. U Sloveniji su nekomunističke političke organizacije već bile, ne bih rekao samo dopuštene, nego i institucionalizirane. Slovenci su nam objasnili pravne okvire unutar kojih možemo osnovati našu organizaciju. Čim smo se vratili u Zagreb, bacili smo se na posao. Podijelili smo zadatke, poput, tko će koga kontaktirati. Ja sam, primjerice, nazvao vas”.
Slavko Goldstein i ja upoznali smo se potkraj 1987. godine. Godstein je u to vrijeme, opet u Danasu, objavio program izlaska jugoslavenskog gospodarstva iz krize, što ga je supotpisao s danas pokojnim ekonomistom Marjanom Korošićem. Taj mi se tekst činio važnim i drukčijim od većine materijala koji su se tiskali u Hrvatskoj, pa sam Ivici Buljanu predložio da Dubravko Grakalić i ja intervjuiramo Goldsteina.
Goldstein je u intervjuu u Studentskom listu bio, prirodno, radikalniji nego u Danasu, a nakon intervjua nazvao me i zahvalio se na korektnoj prezentaciji. Otkako smo se upoznali, Goldstein i ja počeli smo se, spletom okolnosti, relativno redovito viđati. Naime, on je i onda, kao i danas, stanovao u zgradi na uglu Maksimirske, iznad apoteke i slastičarnice u kojoj sam ja, koji sam cijeli život stanovao u susjednoj, paralelnoj Rendićevoj ulici, redovito kupovao sladoled i kolače. Viđali smo se, dakle, kraj slastičarnice, apoteke, i najčešće, kod kioska za novine, jer smo obojica manijakalno čitali baš sve što je imalo bilo kakve veze s politikom.
Početkom 1989. godine, očigledno nakon sastanka u Ljubljani, Goldstein me pozvao da ga posjetim. Te je večeri u njegovu stanu bio i Božo Kovačević, tada mladi zagrebački filozof, koji je također stanovao u susjedstvu, u Krežminoj ulici, gdje sam često šetao moju jazavčarku. Goldstein mi je ukratko iznio ideju o osnivanju nekomunističke političke organizacije. Pitao me bih li želio sudjelovati, što sam odmah prihvatio. Iz dva razloga.
Prvo, smatrao sam elementarnom građanskom dužnošću uključiti se u osnivanje nekomunističke “stranke” (tada se stranke još nisu smjele zvati stranke; to bi bilo ilegalno). Drugo, želio sam biti unutra kako bih o tome mogao pisati u novinama. Goldstein me pitao mogu li mu preporučiti još nekog jačeg igrača koji bi bio voljan prihvatiti se osnivanja “stranke”. Sjetio sam se svog profesora s Fakulteta političkih znanosti dr. Zvonka Lerotića (kasnijeg savjetnika predsjednika Tuđmana), kod kojeg sam planirao upisati diplomski na temu uvođenja višestranačkog sustava.
Brozovićev komentar
Iduće sam jutro, nakon sastanka u Goldsteinovu stanu, nazvao Lerotića, koji se odmah zainteresirao. Zakazao sam im sastanak na prvom katu hotela Dubrovnik, a Goldstein, koji prije nije poznavao Lerotića, iako je redovito čitao njegove članke u Danasu, danas kaže da ga je prepoznao po visini. “Opisali ste mi ga kao mršavog dugonju. Nisam ga mogao promašiti.” Goldstein i Lerotić brzo su se dogovorili o suradnji.
Istodobno, Božo Kovačević animirao je neke druge osnivače HSLS-a, poput Alemke Lisinski i Hrvoja Glavača. Goldstein je, zapravo, u početku htio osnovati socijaldemokratsku stranku. No tome se suprotstavio Vlado Gotovac, koji mu je rekao da se “napokon moramo odmaknuti od socijalizma”, što je Goldstein spremno prihvatio. I Goldstein i Gotovac i Kovačević i Lerotić zaključili su da je slobodarstvo ono što povezuje sve potencijalne osnivače nove organizacije, pa su tako došli do pridjeva liberalni, kao temeljne oznake prve hrvatske nekomunističke stranke.
Slavko Goldstein organizirao je prvi, inicijativni sastanak HSLS-a 21. veljače 1989. u Klubu sveučilišnih nastavnika u Hebrangovoj ulici. Sramotno je da nadležne osobe nisu dopustile da se 20-godišnjica osnivanja HSLS-a održi na tom istom mjestu. Radi se o propustu koji loše svjedoči o njihovoj savjesti i inteligenciji.
Sat prije sastanka u Hebrangovoj, Slavko Goldstein susreo se s Franjom Tuđmanom u Klubu književnika. Te je zime Zagrebom kružilo više dokumenata u kojima se govorilo o osnivanju novih političkih organizacija. Tuđman je kontaktirao mnogo ljudi iz oporbe, ali i iz hrvatske intelektualne elite, kako bi skupio što više potpisa za prvi, inicijativni sastanak Hrvatske demokratske zajednice. Kada je čuo da i Goldstein osniva stranku, Tuđman ga je pozvao da mu se pridruži. Tuđman i Goldstein prvi su put o tome razgovarali u Tuđmanovu domu u Nazorovoj, a drugi put samo sat prije početka osnivačkog skupa HSLS-a.
“Rekao sam Tuđmanu da ne mogu sada odustati, da me ondje čekaju ljudi koje sam ja pozvao, te sam mu predložio da i on dođe sa mnom u Hebrangovu. Tuđman je to odbio te je zamolio Dalibora Brozovića, koji je bio s nama u Klubu književnika, da ode na sastanak HSLS-a”, sjeća se Goldstein.
Brozović je kasnije ovako prokomentirao osnivanje HSLS-a: “Ova stranka, nažalost, nije dovoljno nacionalna za ovaj trenutak”.
Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da su Goldstein i Tuđman zajedno došli u Klub sveučilišnih nastavnika i da su se njihove dvije inicijative ujedinile. Možda baš ništa, a možda bi hrvatska povijest krenula u sasvim drukčijem smjeru.
Te se večeri u Klubu sveučilišnih nastavnika skupilo 40-ak ljudi: od patrijarha našeg intelektualnog života, poput Grge Gamulina, koji, međutim, nije sudjelovao u raspravi, niti se pridružio osnivačima stranke, pa do Biserke Fižulić i Goranka Fižulića.
Socijalistički i socijalni
Ni Goldstein ni ja nismo se mogli sjetiti tko je njih dvoje uopće pozvao u Hebrangovu: “U jednom trenutku prišla mi je Biba, predstavila se, i pitala mogu li oni ostati. Rekao sam, naravno da mogu. Fižulići su u prvih godinu-dvije bili glavni logističari i finacijeri stranke”.
Samo ime, Hrvatski socijalno-liberalni savez (jer se strana riječ nije smjela koristiti), oblikovali su Vlado Gotovac, Zvonko Lerotić i Božo Kovačević. Svi su se nazočni, dakle, složili oko pridjeva liberalni, ali je Lerotić inzistirao na oznaci socijalistički, kako nova organizacija ne bi imala problema s vlastima. Na kraju je socijalistički umanjen u socijalni. Rasprava se vodila i oko pridjeva hrvatski. Neki od osnivača predlagali su da se organizacija zove Socijalno-liberalni savez Hrvatske, na što je ustao Božo Kovačević: “Ja, kao Srbin iz Daruvara, inzistiram da Hrvatska izađe iz genitiva”. Bio je to konačni i emotivno neoborivi argument u prilog pridjevu hrvatski.
Poslije višesatog skupa u Hebrangovoj, Goldstein, Gotovac, Lerotić i Kovačević održali su još jedan sastanak na kojem su usuglasili program stranke/saveza (zadnju verziju prvog programa HSLS-a napisali su Gotovac i Lerotić, na temelju Goldsteinova “socijaldemokratskog” programa). Naposljetku, 2. ožujka 1989. godine 26 ljudi potpisalo je osnivački dokument HSLS-a.
Tri dana prije potpisivanja, ali sedam dana poslije osnivačkog skupa HSLS-a, 28. veljače u Klubu književnika, dr. Franjo Tuđman predstavio je Hrvatsku demokratsku zajednicu. Dražen Budiša, koji je gotovo 15 godina funkcionirao kao glavni simbol HSLS-a, nije se smio naći među osnivačima stranke jer mu je bilo zabranjeno javno istupanje. Budiša je poručio Gotovcu i Goldsteinu da im se stavlja na raspolaganje, i da ga aktiviraju kada bude potrebno. Budiša je, navodno, također rekao da mu je Tuđmanov program prihvatljiv, ali da su mu ljudi koji osnivaju HSLS mnogo prihvatljiviji od ljudi koji osnivaju HDZ.
Svađa zbog Budiše
Zanimljivo je da se Zvonko Lerotić suprotstavio Budišinom angažmanu u stranci. Na jednom poluprivatnom sastanku Gotovac i Lerotić posvađali su se oko Budiše (Gotovac je u ono vrijeme, naravno, zagovarao Budišu), na što je Goldstein rekao: “Ako treba birati između Gotovca i Lerotića, ja biram Gotovca”.
Tako su uklonjene sve prepreke Budišinom ulasku u HSLS.
U ožujku 1990. godine Slavko Goldstein povukao se iz aktivne politike, a Dražen Budiša naslijedio ga je na mjestu predsjednika stranke. U kolovozu 1992. godine Dražen Budiša postigao je izvrstan rezultat na predsjedničkim izborima, a HSLS je postao jedina snažna oporbena stranka u zemlji. Početkom 2000. godine SDP Ivice Račana i HSLS Dražena Budiše pobjeđuju na parlamentarnim izborima i uspostavljaju prvu, i zasad jedinu nehadezeovsku vlast u Hrvatskoj. Budiša, nažalost, uskoro napušta vladajuću koaliciju, a HSLS se još jednom raspada na više stranaka.
Današnji HSLS ima samo dva saborska zastupnika i sudjeluje u HDZ-ovoj vladi. Prekjučer ujutro razgovarao sam s predsjednicom HSLS-a Đurđom Adlešič o budućnosti stranke. Gospođa Adlešič misli da bi HSLS, kroz afirmaciju pojedinih svojih političara na lokalnim izborima ponovno mogao povećati svoj nacionalni rejting. Također drži da bi se HSLS, prije ili kasnije, trebao udružiti s HNS-om te da te dvije stranke mogu funkcionirati kao treći blok na hrvatskoj političkoj sceni.
Slavko Goldstein, pak, ne osjeća puno sentimentalnosti prema aktualnom HSLS-u: “To nije stranka u kojoj bih se poželio angažirati”, kaže danas utemeljitelj prve hrvatske nekomunističke političke organizacije.
Davor Butković
Ja sam, naime, već prije bio najavio da ću se povući s čelnog mjesta HSLS-a kad se stranke legaliziraju i da ću na prvom saboru stranke, 25. ožujka 1990. godine, predložiti Budišu za predsjednika (za što se prvo zalagao Vlado Gotovac). Budiša je svejedno došao k meni i rekao da će glasovati za mene kao predsjednika, ako se predomislim. To dovoljno govori o njegovoj ljudskoj i političkoj korektnosti”, govorio mi je prekjučer ujutro, dan prije obilježavanja 20-godišnjice HSLS-a Slavko Goldstein, osnivač prve hrvatske nekomunističke stranke, jedan od vodećih hrvatskih javnih intelektualaca, koji će u kolovozu ove godine napuniti osamdesetu.
A zamisao o osnivanju HSLS-a rodila se točno 20 godina ranije, na Goldsteinov 60. rođendan.
“U kolovozu, 1988. godine”, sjeća se Goldstein, “s članovima obitelji putovao sam Europom. Posjetio sam, među ostalim, Aachen i Nürnberg. S tog sam puta u tjedniku Danas objavio dnevnik pod naslovom ‘Što će biti s nama’. U tom sam tekstu napisao da moramo u Europu, a da bismo mogli u Europu, moramo usvojiti europska mjerila, što uključuje i višestranački sustav. Bio je to jedan od prvih javnih istupa u Hrvatskoj, u kojem se jasno tražilo uvođenje višestranačja. Dan ili dva nakon izlaska teksta, a tekst je izašao na moj rođendan, 22. kolovoza, nazvao me veliki filmski režiser Ante Babaja i rekao: ‘Ma slušaj Slavko, to što si napisao čisti je politički program. Bio bi red da se oko toga nešto poduzme.
I tako smo počeli razmišljati o osnivanju nekomunističke političke organizacije’.
|
|
Jesen u Ilici 26
Te 1988. Hrvatska je u procesu liberalizacije još jako zaostajala za Slovenijom.
U hrvatskoj Komunističkoj partiji bjesnio je rat između Račanove, liberalne frakcije i Stojčevićeve, tvrde komunističke frakcije, koji će završiti pobjedom liberala tek krajem 1989. godine.
| Slavko, to što si ti napisao je čisti politički program. Red je da se oko toga nešto poduzme, poručio je Ante Babaja Goldsteinu nakon članka u Danasu. |
Hrvatski su mediji, osobito Televizija Zagreb, bili pod izravnim, jačim ili slabijim partijskim nadzorom, a u pojedinim su slučajevima protiv malo slobodnijih medija intervenirali tužiteljstvo, policija i lokalne komunističke organizacije. Primjerice, Studentski list, koji je uređivao Ivica Buljan, u proljeće 1988. godine tri puta je bio zabranjen, da bi, naposljetku, vlasti raspustile redakciju. Usporedbe radi, slovenska se Mladina istodobno razvijala u najvažniji jugoslavenski politički medij.
Godinu dana kasnije zagrebačko je tužiteljstvo zabranilo i magazin Start koji je uređivao Denis Kuljiš. Hrvatska javnost i hrvatska politika nikako se nisu mogle osloboditi kompleksa hrvatske šutnje, nametnutog u prosincu 1971. godine, kada je Tito naredio represiju protiv protagonista hrvatskog proljeća. I dok je Hrvatska šutjela i pravila se da ne razumije kako se komunizam raspada, u Sloveniji je već bio nastao snažni demokratski i nacionalni pokret. Srpska se politika, na čelu s Miloševićem, emancipirala isključivo u radikalno-nacionalističkom smjeru.
Slavko Goldstein, njegovi prijatelji i bliski suradnici ne samo da su razumjeli kako je krajnje vrijeme da se i u Hrvatskoj podzume nešto izvan institucionalnih, komunističkih političkih okvira; oni su imali volje to učiniti.
“Vidite, u to sam vrijeme radio u Cankarjevoj založbi u Zagrebu. Vlado Gotovac, moj prijatelj, radio je na hrvatsko-slovenskim prijevodima da bi mogao zaraditi nešto novca. Božo Kovačević bio je zadužen za, kako bih to točno rekao, hrvatsku sekciju unutar izdanja Cankarjeve založbe. I tako smo Vlado, Božo i ja proveli cijelu tu jesen 1988. godine u mojoj sobi, na drugom katu zgrade u Ilici 26, raspravljajući o osnivanju nove političke organizacije.
|
|
Susjedi u Maksimirskoj
Jedan od ključnih trenutaka dogodio se 16. siječnja 1989. godine, kada smo Gotovac i ja otišli u Ljubljanu, gdje smo u kavani hotela Slon razgovarali s Janezom Janšom, Dimitrijem Rupelom i Spomenkom Hribar, dakle s vodećim slovenskim ondašnjim oporbenjacima. U Sloveniji su nekomunističke političke organizacije već bile, ne bih rekao samo dopuštene, nego i institucionalizirane. Slovenci su nam objasnili pravne okvire unutar kojih možemo osnovati našu organizaciju. Čim smo se vratili u Zagreb, bacili smo se na posao. Podijelili smo zadatke, poput, tko će koga kontaktirati. Ja sam, primjerice, nazvao vas”.
Slavko Goldstein i ja upoznali smo se potkraj 1987. godine. Godstein je u to vrijeme, opet u Danasu, objavio program izlaska jugoslavenskog gospodarstva iz krize, što ga je supotpisao s danas pokojnim ekonomistom Marjanom Korošićem. Taj mi se tekst činio važnim i drukčijim od većine materijala koji su se tiskali u Hrvatskoj, pa sam Ivici Buljanu predložio da Dubravko Grakalić i ja intervjuiramo Goldsteina.
| Goldstein me pitao bih li želio sudjelovati. Smatrao sam elementarnom građanskom dužnošću uključiti se u osnivanje nekomunističke ‘stranke’. |
Goldstein je u intervjuu u Studentskom listu bio, prirodno, radikalniji nego u Danasu, a nakon intervjua nazvao me i zahvalio se na korektnoj prezentaciji. Otkako smo se upoznali, Goldstein i ja počeli smo se, spletom okolnosti, relativno redovito viđati. Naime, on je i onda, kao i danas, stanovao u zgradi na uglu Maksimirske, iznad apoteke i slastičarnice u kojoj sam ja, koji sam cijeli život stanovao u susjednoj, paralelnoj Rendićevoj ulici, redovito kupovao sladoled i kolače. Viđali smo se, dakle, kraj slastičarnice, apoteke, i najčešće, kod kioska za novine, jer smo obojica manijakalno čitali baš sve što je imalo bilo kakve veze s politikom.
Početkom 1989. godine, očigledno nakon sastanka u Ljubljani, Goldstein me pozvao da ga posjetim. Te je večeri u njegovu stanu bio i Božo Kovačević, tada mladi zagrebački filozof, koji je također stanovao u susjedstvu, u Krežminoj ulici, gdje sam često šetao moju jazavčarku. Goldstein mi je ukratko iznio ideju o osnivanju nekomunističke političke organizacije. Pitao me bih li želio sudjelovati, što sam odmah prihvatio. Iz dva razloga.
Prvo, smatrao sam elementarnom građanskom dužnošću uključiti se u osnivanje nekomunističke “stranke” (tada se stranke još nisu smjele zvati stranke; to bi bilo ilegalno). Drugo, želio sam biti unutra kako bih o tome mogao pisati u novinama. Goldstein me pitao mogu li mu preporučiti još nekog jačeg igrača koji bi bio voljan prihvatiti se osnivanja “stranke”. Sjetio sam se svog profesora s Fakulteta političkih znanosti dr. Zvonka Lerotića (kasnijeg savjetnika predsjednika Tuđmana), kod kojeg sam planirao upisati diplomski na temu uvođenja višestranačkog sustava.
|
|
Brozovićev komentar
Iduće sam jutro, nakon sastanka u Goldsteinovu stanu, nazvao Lerotića, koji se odmah zainteresirao. Zakazao sam im sastanak na prvom katu hotela Dubrovnik, a Goldstein, koji prije nije poznavao Lerotića, iako je redovito čitao njegove članke u Danasu, danas kaže da ga je prepoznao po visini. “Opisali ste mi ga kao mršavog dugonju. Nisam ga mogao promašiti.” Goldstein i Lerotić brzo su se dogovorili o suradnji.
Istodobno, Božo Kovačević animirao je neke druge osnivače HSLS-a, poput Alemke Lisinski i Hrvoja Glavača. Goldstein je, zapravo, u početku htio osnovati socijaldemokratsku stranku. No tome se suprotstavio Vlado Gotovac, koji mu je rekao da se “napokon moramo odmaknuti od socijalizma”, što je Goldstein spremno prihvatio. I Goldstein i Gotovac i Kovačević i Lerotić zaključili su da je slobodarstvo ono što povezuje sve potencijalne osnivače nove organizacije, pa su tako došli do pridjeva liberalni, kao temeljne oznake prve hrvatske nekomunističke stranke.
Slavko Goldstein organizirao je prvi, inicijativni sastanak HSLS-a 21. veljače 1989. u Klubu sveučilišnih nastavnika u Hebrangovoj ulici. Sramotno je da nadležne osobe nisu dopustile da se 20-godišnjica osnivanja HSLS-a održi na tom istom mjestu. Radi se o propustu koji loše svjedoči o njihovoj savjesti i inteligenciji.
| Prije sastanka u Hebrangovoj Goldstein se vidio s TuĐmanom: ‘Rekao sam mu da ne mogu odustati te mu predloćio da doĐe sa mnom. Odbio je’. |
Sat prije sastanka u Hebrangovoj, Slavko Goldstein susreo se s Franjom Tuđmanom u Klubu književnika. Te je zime Zagrebom kružilo više dokumenata u kojima se govorilo o osnivanju novih političkih organizacija. Tuđman je kontaktirao mnogo ljudi iz oporbe, ali i iz hrvatske intelektualne elite, kako bi skupio što više potpisa za prvi, inicijativni sastanak Hrvatske demokratske zajednice. Kada je čuo da i Goldstein osniva stranku, Tuđman ga je pozvao da mu se pridruži. Tuđman i Goldstein prvi su put o tome razgovarali u Tuđmanovu domu u Nazorovoj, a drugi put samo sat prije početka osnivačkog skupa HSLS-a.
“Rekao sam Tuđmanu da ne mogu sada odustati, da me ondje čekaju ljudi koje sam ja pozvao, te sam mu predložio da i on dođe sa mnom u Hebrangovu. Tuđman je to odbio te je zamolio Dalibora Brozovića, koji je bio s nama u Klubu književnika, da ode na sastanak HSLS-a”, sjeća se Goldstein.
Brozović je kasnije ovako prokomentirao osnivanje HSLS-a: “Ova stranka, nažalost, nije dovoljno nacionalna za ovaj trenutak”.
Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da su Goldstein i Tuđman zajedno došli u Klub sveučilišnih nastavnika i da su se njihove dvije inicijative ujedinile. Možda baš ništa, a možda bi hrvatska povijest krenula u sasvim drukčijem smjeru.
Te se večeri u Klubu sveučilišnih nastavnika skupilo 40-ak ljudi: od patrijarha našeg intelektualnog života, poput Grge Gamulina, koji, međutim, nije sudjelovao u raspravi, niti se pridružio osnivačima stranke, pa do Biserke Fižulić i Goranka Fižulića.
Socijalistički i socijalni
Ni Goldstein ni ja nismo se mogli sjetiti tko je njih dvoje uopće pozvao u Hebrangovu: “U jednom trenutku prišla mi je Biba, predstavila se, i pitala mogu li oni ostati. Rekao sam, naravno da mogu. Fižulići su u prvih godinu-dvije bili glavni logističari i finacijeri stranke”.
| HSLS danas ima samo dva saborska zastupnika i sudjeluje u HDZ-ovoj Vladi. Đurđa Adlešić misli da će si lokalnim izborima HSLS dignuti rejting. |
Samo ime, Hrvatski socijalno-liberalni savez (jer se strana riječ nije smjela koristiti), oblikovali su Vlado Gotovac, Zvonko Lerotić i Božo Kovačević. Svi su se nazočni, dakle, složili oko pridjeva liberalni, ali je Lerotić inzistirao na oznaci socijalistički, kako nova organizacija ne bi imala problema s vlastima. Na kraju je socijalistički umanjen u socijalni. Rasprava se vodila i oko pridjeva hrvatski. Neki od osnivača predlagali su da se organizacija zove Socijalno-liberalni savez Hrvatske, na što je ustao Božo Kovačević: “Ja, kao Srbin iz Daruvara, inzistiram da Hrvatska izađe iz genitiva”. Bio je to konačni i emotivno neoborivi argument u prilog pridjevu hrvatski.
Poslije višesatog skupa u Hebrangovoj, Goldstein, Gotovac, Lerotić i Kovačević održali su još jedan sastanak na kojem su usuglasili program stranke/saveza (zadnju verziju prvog programa HSLS-a napisali su Gotovac i Lerotić, na temelju Goldsteinova “socijaldemokratskog” programa). Naposljetku, 2. ožujka 1989. godine 26 ljudi potpisalo je osnivački dokument HSLS-a.
Tri dana prije potpisivanja, ali sedam dana poslije osnivačkog skupa HSLS-a, 28. veljače u Klubu književnika, dr. Franjo Tuđman predstavio je Hrvatsku demokratsku zajednicu. Dražen Budiša, koji je gotovo 15 godina funkcionirao kao glavni simbol HSLS-a, nije se smio naći među osnivačima stranke jer mu je bilo zabranjeno javno istupanje. Budiša je poručio Gotovcu i Goldsteinu da im se stavlja na raspolaganje, i da ga aktiviraju kada bude potrebno. Budiša je, navodno, također rekao da mu je Tuđmanov program prihvatljiv, ali da su mu ljudi koji osnivaju HSLS mnogo prihvatljiviji od ljudi koji osnivaju HDZ.
Svađa zbog Budiše
Zanimljivo je da se Zvonko Lerotić suprotstavio Budišinom angažmanu u stranci. Na jednom poluprivatnom sastanku Gotovac i Lerotić posvađali su se oko Budiše (Gotovac je u ono vrijeme, naravno, zagovarao Budišu), na što je Goldstein rekao: “Ako treba birati između Gotovca i Lerotića, ja biram Gotovca”.
Tako su uklonjene sve prepreke Budišinom ulasku u HSLS.
U ožujku 1990. godine Slavko Goldstein povukao se iz aktivne politike, a Dražen Budiša naslijedio ga je na mjestu predsjednika stranke. U kolovozu 1992. godine Dražen Budiša postigao je izvrstan rezultat na predsjedničkim izborima, a HSLS je postao jedina snažna oporbena stranka u zemlji. Početkom 2000. godine SDP Ivice Račana i HSLS Dražena Budiše pobjeđuju na parlamentarnim izborima i uspostavljaju prvu, i zasad jedinu nehadezeovsku vlast u Hrvatskoj. Budiša, nažalost, uskoro napušta vladajuću koaliciju, a HSLS se još jednom raspada na više stranaka.
Današnji HSLS ima samo dva saborska zastupnika i sudjeluje u HDZ-ovoj vladi. Prekjučer ujutro razgovarao sam s predsjednicom HSLS-a Đurđom Adlešič o budućnosti stranke. Gospođa Adlešič misli da bi HSLS, kroz afirmaciju pojedinih svojih političara na lokalnim izborima ponovno mogao povećati svoj nacionalni rejting. Također drži da bi se HSLS, prije ili kasnije, trebao udružiti s HNS-om te da te dvije stranke mogu funkcionirati kao treći blok na hrvatskoj političkoj sceni.
Slavko Goldstein, pak, ne osjeća puno sentimentalnosti prema aktualnom HSLS-u: “To nije stranka u kojoj bih se poželio angažirati”, kaže danas utemeljitelj prve hrvatske nekomunističke političke organizacije.
Davor Butković