PIŠE BOŽO KOVAČEVIĆ

KAKO SU I ZAŠTO EUROPSKA DESNICA I DONALD TRUMP PREUZELI INICIJATIVU Trump je samo trebao učiniti jednu stvar i to je bio njegov put u pobjedu

 REUTERS

Otkako su Margaret Thatcher 1979. i Ronald Reagan 1981. godine započeli sa sustavnom demontažom države blagostanja na Zapadu, nastupila je era neoliberalizma. Glavna obilježja te ere su deregulacija financijskih tržišta, fleksibilizacija radnog zakonodavstva, smanjivanje poreza za najbogatije uz istodobno povećavanje državnih izdataka za vojsku i represivni aparat. Posljedice takvih politika vide se u drastičnom povećanju razlika između prihoda sve manjeg broja superbogatih i sve većeg broja siromašnih, u povećanju razlika u bogatstvu između najbogatijih i najsiromašnijih država, u preseljenju radno intenzivnih djelatnosti iz razvijenih u nerazvijene zemlje te u permanentnom rastu dobiti financijskog sektora uz istodobno usporen rast BDP-a razvijenih zemalja, uz pad zaposlenosti i enorman rast duga srednje klase. Iz financijske krize 2008. godine, koja je bila neizbježan rezultat primjene financijske piramide globalnih razmjera, oni bogati izašli su još bogatiji, a pripadnicima srednjeg sloja i njihovim potomcima u nekoliko idućih naraštaja u Americi i EU natovareni su troškovi spašavanja posrnulog financijskog sektora u vidu enormnog državnog duga.

Globalni suparnik

Nestankom SSSR-a nestao je jedini globalni suparnik Zapada. Premda je upravo država blagostanja bila glavni argument kojim su tijekom hladnoga rata siromašni i politički obespravljeni stanovnici Sovjetskog Saveza i njegovih istočnoeuropskih kolonija pridobivani za pobunu protiv nedemokratskih režima pod kojima su bili prisiljeni živjeti, ono što im je Zapad ponudio devedesetih godina 20. stoljeća nije bila država blagostanja nego primjena neoliberalnih praksi usmjerenih na pogodovanje transnacionalnom kapitalu i na ukidanje stečenih radnih i socijalnih prava većine stanovništva.

Svjetske financijske institucije, ponajprije Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, primjenjivale su na izvaneuropske zemlje načela takozvanog Washingtonskog konsenzusa. Riječ je o skupu preporuka kojima se zemljama u razvoju koje traže pomoć tih institucija nameće obveza ukidanja bilo kakve zaštite domaće proizvodnje, potpuno otvaranje domaćeg tržišta te reduciranje prava stanovništva na zdrav okoliš, na dostupnost obrazovanja te na temeljna radna i socijalna prava. Države u razvoju morale su udovoljiti tim uvjetima da bi dobile pomoć svjetskih financijskih institucija i da bi privukle strane investicije. Tako je otpočela utrka do dna, natjecanje između nerazvijenih država za privlačenje stranih investicija što je redovito dovodilo do njihove gospodarske propasti.

No, zemlje koje su imale snažniju državnopravnu tradiciju, disciplinirano stanovništvo te velike prirodne i ljudske resurse (ili barem nešto od toga), uspjele su preživjeti tu utrku do dna i uključiti se u globalnu tržišnu utakmicu. Nepostojanje demokratske tradicije i države blagostanja u ranijim etapama njihova razvoja u novim okolnostima pokazalo se kao prednost. Dok političari u zemljama Zapada, da bi mogli osvojiti vlast na izborima, ipak moraju uvjeriti birače da je ukidanje nekih stečenih prava u njihovu dugoročnom interesu, lideri zemalja u razvoju mogli su neometani poduzimati radikalnije poteze radi povećanja konkurentnosti svojih država na svjetskom tržištu. Tako se dogodilo da su neke od tih zemalja - ponajprije Kina - svojom ekonomskom snagom postale ozbiljan konkurent Zapadu, a Sjedinjenim Američkim Državama i sigurnosna prijetnja. U novim okolnostima primjena pravila slobodne trgovine - suprotno zamislima inicijatora neoliberalne globalne ekonomije - počela je više koristi donositi tim novim igračima, pobjednicima utrke do dna, nego zapadnim zemljama.

Dobro organiziranom neoliberalnom internacionalizmu ljevica je protekla tri desetljeća pokušavala suprotstaviti svoj fragmentirani internacionalizam postmaterijalističkih ideologija, antiglobalističkih prosvjeda i podrške marginalnim društvenim skupinama koje svaka svoj problem drži najvažnijim testom za utvrđivanje stupnja demokratičnosti i stanja ljudskih prava u nekom društvu. Raspolažući neusporedivo snažnijim polugama moći i utjecaja, neoliberalizam je uspješno transformirao države u provoditelje interesa financijskog kapitala dok je većina ljevičarskih zahtjeva tražila državnu zaštitu za razumski neopravdano rodno i etnički diskriminirane skupine i pojedince. Dok je neoliberalna globalna ekonomija stotine milijuna ljudi diljem svijeta primoravala na život u uvjetima egzistencijalnog minimuma, ljevičari su pokušavali uljepšati život još uvijek socijalno zbrinutim pojedincima i skupinama na Zapadu. Prihvativši neoliberalni politički žargon, ljevica kao da je prihvatila i osnovnu neoliberalnu ideološku postavku da politika nema veze s ekonomijom, odnosno da je ekonomija izvan dosega demokratskog odlučivanja. Baveći se svime osim ekonomijom, ljevica je desničarskim strankama prepustila one birače u zapadnim zemljama koji su već postali ili bi uskoro mogli postati žrtve neoliberalne globalne ekonomije.

Bujanje ksenofobije

Dominantnom neoliberalnom ekonomskom internacionalizmu i ljevičarskom internacionalizmu nematerijalnih ljudskih prava europske desničarske stranke suprotstavile su se pozivima na vraćanje važnosti nacionalne države. Eskalacija migrantske krize pogodovala je bujanju ksenofobije, izolacionizma i netolerancije i povećanom spremnošću brojnih osiromašenih i nezaposlenih ljudi da prihvate objašnjenja desničarskih lidera da su za njihove neprilike krivi svi koji su drukčiji, koji se razlikuju vjerom, nacijom, rasom ili odnosom prema tradicionalnim homofobnim i seksističkim vrijednosnim sustavima. Umjesto jedne željezne zavjese koja je stajala između Sovjetskog Saveza i slobodnog svijeta, sad se navodno slobodne europske države jedna od druge ograđuju zidovima i žicom. Budući da retorika ljevičarskih stranaka ne nudi nikakav odgovor na temeljna pitanja materijalne egzistencije sve većeg broja osiromašenih građana, mnogi od njih prihvaćaju desničarski paket restrikcija stečenih nematerijalnih prava i sloboda nadajući se da time zauzvrat dobivaju jamstvo sigurnosti svojih radnih mjesta, zdravstvene zaštite i pristojne mirovine.

Uzdrmani imperij

Kad je predsjednik Obama odlučio katastrofalno naslijeđe Bushove administracije rješavati uz pomoć i u korist onih koji su ekonomsku krizu izazvali, a na štetu četiri milijuna obitelji koje su zbog nemogućnosti vraćanja kredita ostale bez svojih kuća, splasnula je nada u moguću obnovu tekovina welfare state. Obamini pokušaji da uzdrmani američki imperij oživi kao hegemoniju zasnovanu u većoj mjeri na primjeni soft power negoli na ekstenzivnoj upotrebi vojne sile pridonijeli su stvaranju dojma ne o dobrohotnosti Amerike, nego o njezinoj slabosti.

Osim tog dojma o slabosti i ugroženosti Amerike, Donald Trump iskoristio je ponajprije grešku vodstva Demokratske stranke koja je uskratila podršku Bernieju Sandersu. Sanders je govorio o problemima nezaposlenih, o deindustrijalizaciji Amerike, o pripadnicima srednjega sloja koji više ne mogu financirati školovanje svoje djece, o tome da ni Obamacare ne jamči zdravstvenu zaštitu svim Amerikancima i o nepravednoj raspodjeli bogatstva i poreznog tereta u korist bogatih. Kako Hillary Clinton nije govorila ni o jednoj od tih tema, Trump se samo trebao predstaviti kao zastupnik osiromašenih i zaboravljenih. To mu je donijelo predsjednički položaj s osvojenih 304 od ukupno 538 elektorskih glasova, ali ne i većinu glasova onih koji su izašli na izbore. Osiromašenih, obespravljenih i svojom nesrećom toliko izbezumljenih da ne vide kad im se otvoreno laže u Americi je ipak manje nego onih koji u svoju odluku na izborima investiraju i zrnce zdravog razuma. Tako je za Trumpa glasalo gotovo tri milijuna manje birače negoli za njegovu suparnicu. Njegova pobjeda je zakonita, ali ni izdaleka takva da mu daje za pravo ponašati se kao da je pobijedio na plebiscitu bez ijednoga glasa protiv.

Samo činjenica da je na njegovoj inauguraciji bilo znatno manje ljudi nego što je očekivao omela ga je u namjeri da jeftinom retorikom karizmatskog vođe ospori važnost svih drugih državnih institucija koje uz onu predsjedničku jamče poštivanje Ustava i demokratske volje birača. Osim što je osudio rad prethodne administracije, Trump je pokušao obezvrijediti i važnost Kongresa neovisno što ondje većinu u oba doma trenutno kontrolira stranka čije je on bio kandidat. Njegov glasnogovornik osudio je medije jer nisu u dovoljnoj mjeri naglašavali da je proveden miran prijenos vlasti s Obamine na njegovu administraciju. Time je naknadno potvrdio da je bio spreman pokušati provesti nasilno preuzimanje vlasti u slučaju da je službeni rezultat izbora za njega bio nepovoljan. Nadam se da time nije najavio da će - u slučaju da izgubi iduće predsjedničke izbore - odbiti mirno predati vlast svome nasljedniku.

U jednom od programskih dokumenata objavljenih na stranicama Bijele kuće govori se o tome da je američka radnička klasa gledala kako se zatvaraju tvornice i kako se dobro plaćeni poslovi sele u inozemstvo. Predsjednik Trump najavljuje da će te poslove vratiti u Ameriku. Ako industrije - ponajprije industrija automobila - primorane na to prijetnjom uvođenja visokih carina odluče prebaciti proizvodnju u Ameriku, onda posao u tim tvornicama neće biti onako dobro plaćen kao prije seljenja u inozemstvo, nego će nadnice biti bliže onim meksičkim. Ako se pak država ili sindikati izbore za visoke nadnice, automobili proizvedeni u tim tvornicama bit će skuplji. Cijenu će, dakako, platiti oni koji su u Trumpovim obećanjima vidjeli spas.

Odnosi moći

Nasuprot Obami koji - već i činjenicom da je bio na čelu svjetskog imperija - nije mogao biti uzor ljevičarima unatoč tome što je i njemu i njima internacionalizam bio važna vrijednost, tako Trump svojom izolacionističkom, protekcionističkom i ksenofobnom politikom nedvojbeno može postati uzor europskim desničarima. Diskurs političke korektnosti koji su ljevičarski i liberalni krugovi uspješno promicali i branili nedvojbeno je u sebi krio i stanovite represivne elemente koji su kao nekorektne mogli eliminirati i iskaze opravdane kritike zatečenih odnosa moći. Ali odbacivanje svakog oblika korektnosti i otvoreno laganje o lako provjerljivim činjenicama - čime je Trumpova administracija započela svoj mandat - u kontekstu razbuktavanja ksenofobije, nacionalizma i isključivosti u Europi može dovesti do urušavanja desetljećima uzgajanih vrijednosti tolerancije prema individualnim i grupnim razlikama, odstupanja od uvažavanja rodne ravnopravnosti te do uskraćivanja mogućnosti slobodnog kretanja na prostoru cijelog kontinenta. Nakon što socijaldemokratske i lijevo liberalne stranke ni nakon svjetske financijske krize 2008. godine nisu uspjele ponuditi uvjerljiv odgovor na stranputice globalnog neoliberalizma, inicijativu je preuzela europska desnica sada snažno potpomognuta Trumpovim uspjehom u Americi. Europskoj ljevici preostaje nadati se da provedba merkantilističkih, izolacionističkih, ksenofobnih i krajnje konzervativnih politika neće dovesti do rata prije negoli ljevica i socijalni liberali smisle razumljiv i provediv program za 21. stoljeće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:38