Kakve veze ima razgovaraju li Milanović i Linić dok nema novca

Nema tog medija u Hrvatskoj koji tjednima ne razvlači priču o odnosu ministra financija i premijera. Razgovaraju li? Ne razgovaraju? Zna li jedan što drugi misli? Postoji li među njima sukob? Što ćemo sad? Polovica žurnalističke populacije zdvaja nad potezima ministra. Druga polovica strepi nad sudbinom Vlade. Otvoreno je općehrvatsko natjecanje u lajkanju jednog ili drugog. Kao da se radi o izboru za Miss? Više ne mogu upaliti televizor, a da neki novinar ne zaskoči Linića ili Milanovića s pitanjem: “Uživa li ministar povjerenje premijera?”

Povjerenje? Kao da sudbina zemlje ovisi o njihovom intimnom odnosu? Uopće ne razumijem hrvatsko strahopoštovanje spram funkcija?! I strah od promjena imena na pločicama ureda u Banskim dvorima. Od trenutka pobjede Kukuriku koalicije na izborima pa do danas, Italija je promijenila tri premijera. Pa što? Promjene talijanskih ministara ne uspijeva redovito pratiti ni Wikipedija. Je li zbog toga hrvatski politički sustav bolji? Je li dugovječnost premijerske funkcije ikakav pokazatelj stabilnosti zemlje? Ili kvalitete njenog nositelja? Ili oboje? Kad bi sudili po tom kriteriju, najbolji talijanski premijer bio bi Benito Mussolini.

On se na čelu vlade održao 21 godinu (od 1922. do 1943.). Bio je apsolutni rekorder u duljini vođenja države. Pa su ga na kraju njegovi gnjevni državljani ipak objesili na željeznu konstrukciju obližnje Esso benzinske pumpe. Zajedno s njim objesili su, ni krivu ni dužnu, i njegovu ljubavnicu Claru Pettaci. Njezin jedini grijeh bio je što je voljela krivog muškarca u nezgodno vrijeme... ali o tome nekom drugom zgodom. Poslije Drugog svjetskog rata Talijani su najčešće birali Berlusconija. Tri puta se dočepao mandata. Probajte pitati birače je li bio najuspješniji, najomiljeniji ili najbolji? Koliko je Italija za to vrijeme prosperirala?

Belgija je u prosincu 2011. konačno dobila vladu, nakon što je oborila sve svjetske rekorde u procesu njezina sastavljanja. Formalno su, nakon izbora u lipnju 2010., bez nje bili 542 dana. I? Jesu li Flamanci i Valonci radi toga godinu i pol nemirno spavati? Je li se država raspala? Gospodarstvo stalo? Javna uprava prestala raditi? Ništa od toga. Dapače, statistički gledano, u tom je razdoblju njeno gospodarstvo zabilježilo manji pad od prosjeka Europske unije. Možda se nekim površnim Hrvatima Belgija ne čini baš posebno politički važna zemlja. Ali podsjetio bih da ima dva i pol puta više stanovnika od Hrvatske i da je jedna od osnivačkih članica Europske unije i NATO-a. A baš u njenom glavnom gradu je i sjedište tih dviju organizacija.

Švicarska ima premijera i samo sedam ministara. K'vragu, pa kako sve stignu? Hrvatska ih uz Milanovića ima dvadeset! I svi kažu da se ubijaju od posla. I da im je užasno teško. Čini li vam se Švicarska zbog tako malog broja ministara puno neurednija država od naše? Imaju li šlampaviju vojsku? Policiju? Lošiju javnu upravu? Kaotičnije bankarstvo? Ustav mijenjaju svakih 125 godina (i to ne bitno), a savezni parlament im ima samo 200 zastupnika. Doduše, to je pedesetak više nego što ih je u Hrvatskom saboru... ali ne zaboravite da je Švicaraca osam, a ne četiri milijuna.

Ispada da u prosjeku imaju upola manje zastupnika od nas?! Pobornici hrvatske političke megalomanije će reći da usporedba nije poštena jer brojim samo njihovu saveznu vladu, a izostavljam državnu administraciju u 26 kantona. Istina, ali iz statistike sam izostavio i hrvatske političare zaposlene u 20+1 županiji, odnosno u ukupno 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. A svi oni su neizostavni, nezamjenjivi i toliko važni da teritorijalni preustroj zemlje ni jedna vlada baš nikako ne može provesti već godinama.

Ne mogu se načuditi kako Njemačka uspijeva cijeli sustav održati sa samo 15 ministara? Nemaju čak ni ministra Uprave!? A imaju osamdeset milijuna stanovnika. Osamdeset! Samo u Bavarskoj ih je 12,5 milijuna. To su tri Hrvatske. Zna li itko od vas tko je tamo lokalni ministar financija? I što ako ga sutra promijene? Kladim se da 90 posto njemačkih državljana ne zna ni tko je im je trenutni savezni ministar financija. Niti da je sve do kraja 2013. njemački ministar ekonomije bio žute rase, rođen u Vijetnamu.

Kog briga tko je i otkud je? Važno je samo da sustav funkcionira. U kakvim su međusobnim odnosima gospođa Merkel i ministri te na koji način komuniciraju potpuno je svejedno. Kakve veze ima telefoniraju li međusobno u sitne sate, koriste li WhatsApp, goluba pismonošu, e-mail ili beskrajno dugo svaki dan ispijaju kave? Slažu li se u karakteru i horoskopu? To je isključivo njen problem. Neka ga rješava kako god zna. Gospođa Angela jako dobro zna tko je odgovoran ako njemačka ekonomija ne bude funkcionirala. I da u tom slučaju leti njena politička glava.

Na sličan način treba promatrati i ovu hrvatsku medijsku histeriju. Priča s Linićem je unutarnja stvar SDP-a i njihove interne političke trgovine koja me uopće ne zanima. Pa nije on na taj položaj došao iz svemira? Dokle god obnaša tu dužnost, on je “zaposlenik” gospodina Milanovića. Točka. Za sve poteze Vlade i gospodarsko stanje zemlje politički je odgovoran premijer, a ne ministri. Bez izuzetka. Zato je svako navlačenje javnosti “za” ili “protiv” Linića čisti politički spin.