Kalkulantska disidencija HDZ-ova političkog tajnika

Izađi i bori se - ovim refrenom Haustora je ne tako davno Zoran Milanović na javni politički megdan izazivao Tomislava Karamarka. Obojica su danas u političkoj ropotarnici, no apel je aktualan - moglo bi ga se uputiti Davoru Ivi Stieru koji svoj napad na čelništvo HDZ-a u povodu skore ratifikacije Istanbulske konvencije lansirao pismenim putem iz Buenos Airesa. Dakako, ne bi tu bilo koristi. I na takav izazov HDZ-ov politički tajnik vjerojatno bi odgovorio - pismom. Mnogi će tu formu epistolarnog djelovanja vidjeti kao poticaj za kultivaciju komunikacije na političkoj sceni, no u Stierovu slučaju ipak je potrebno jasno apstrahirati cilj od sredstva. A to nije lako.

Svojedobno je bio savjetnik Ive Sanadera, da bi se u uzburkanoj vodi Sanaderova naprasnog odlaska i neuspješnog povratka na čelo HDZ-a spretno prekrcao na brod Jadranke Kosor. Tu će u kratkom vremenu steći značajan savjetnički utjecaj, samo da bi nakon poraza na parlamentarnim izborima opet promijenio tabor, te se udružio s Tomislavom Karamarkom. Bivša premijerka kasnije će se u intervjuima žaliti kako je Stier “otplovio bez riječi”, no pod novim stranačkim vodstvom Stier će postati međunarodni tajnik HDZ-a, prije nego što opet dospije u loše odnose sa stranačkim šefovima i bude smješten na utješni položaj europarlamentarnog zastupnika. I tada će u javnosti figurirati kao jedan od vodećih HDZ-ovskih disidenata, no oglašava se gotovo isključivo pismenim putem, maskirajući kritike stranačkog vodstva u opširne politološke eseje i knjige.

Nakon što se Karamarkova vlada samourušila, Stier se vraća u središnjicu, ovaj put kao desna ruka novog šefa Andreja Plenkovića, politički tajnik HDZ-a i ministar vanjskih poslova. Pritom prisvaja poziciju čelnika koordinatora Vladine koordinacije za ljudska prava - ključnog za provedbu konzervativne javne politike. Ipak, nakon Plenkovićeve odluke da prekine koaliciju s Mostom, te novu većinu okupi s HNS-om i manjinama, Stier podnosi ostavku i izlazi iz Vlade.

Očekivano, pismom... Sada kad Stier kao - još uvijek aktivni - politički tajnik stranke ususret burnoj raspravi stranačkih tijela o vjerojatno najosjetljivijem političko-ideološkom pitanju zadnjih godina putuje na drugi kraj svijeta, valja se zapitati o stvarnim dosezima i ciljevima takvog angažmana. Uz to što njegov “track-record” ukazuje na ozbiljan strah od osobnog sučeljavanja, krajnje je upitno kakve uopće Stier ima ambicije? U tradicionalnom shvaćanju smisao obnašanja politike jest obnašanje vlasti, prvo u stranci, a onda i u državi. Ipak, Davor Stier kreće se potpuno obrnutom putanjom, pa funkcionira kao institucionalizirani HDZ-ov disident.

Smisao obnašanja vlasti u njegovoj izvedbi jest povratak u oporbu, pa mirna egzistencija dok se ciklus opet ne repetira. Da tomu nije tako, Davor Stier sukob s Tomislavom Karamarkom ne bi zatomio odlaskom na bruxellesku sinekuru s plaćom od 8 tisuća eura. Da tomu nije tako, Davor Stier bi možda - nezadovoljan suradnjom s HNS-om - pokušao unutar stranke osporiti taj savez, a ne se samo pacifizirao napuštajući poziciju u Vladi. Da tomu nije tako, u konačnici, Stier bi u ponedjeljak bio na Trgu žrtava fašizma, a ne u Argentini. U vlastitoj javnoj percepciji koju on već godinama pedantno konstruira, takvo djelovanje iskaz je principijelne politike temeljene na vrijednostima, a pisani istupi samo transparentno i promišljeno sredstvo javnog zagovaranja te politike. U realnosti, pak, ta politika je suštinski kalkulantska, a epistolarna disidencija zapravo njezin konačni doseg i maksimum.

U percepciji Stier je tako mitologizirani majstor duge političke igre, u realnosti jedina svrha te duge političke igre jest ona sama. Dokad će ona trajati? Jednom kad s čela HDZ-a ode Plenković, koja god stranačka frakcija prevlada u njoj će biti malo sentimenta za Stiera. Za tehnomenadžersku struju on je previše ideološki obojan, za stranačke klijenteliste previše rigidan, a za krajnju desnicu nedovoljno radikalan. Svima njima, doduše, baš takav Stier je najmanje neugodna unutarstranačka oporba, pa bi svoj model za opstanak na političkoj sceni mogao opet naći u tim relacijama. Baš zato, čini se beznadežnim pozivati ga na izlazak i borbu. Krajnji cilj svega što Davor Stier radi u politici upravo je da to nikad ne mora učiniti.