KOMENTAR

Kapital neće u Hrvatsku, ali krivci nismo mi

Centralne banke razvijenih zemalja moraju priznati cijenu štete koja nastaje drugima zbog njihove monetarne politike, kaže MMF
 Damjan Tadić/CROPIX

I Hrvate je, naravno, šokirao slom izravnih stranih ulaganja, pad s devet posto BDP-a u 2008. na samo jedan do dva posto u 2010. i sljedećih godina. Analitičari su to hitro pripisali izostanku “reformi” u Hrvatskoj, lošoj poslovnoj klimi neprivlačnoj za ulagače i neprijateljstvu domaćina prema inozemnom kapitalu. No da su pročitali MMF-ovu studiju iz travnja 2014. pod naslovom “Koordinacija monetarnih politika i uloga centralnih banaka”, doznali bi da “tokovi kapitala nastavljaju pokazivati svoju dobro poznatu kolebljivost koju pokreće to kako investitori percipiraju razvoj makroekonomskih i financijskih prilika u zemlji porijekla kapitala, a ne u zemlji primatelja”.

Autori studije Rakesh Mohan i Muneesh Kapur ilustriraju: “Porast dotoka kapitala u zemlje u razvoju 2010. prekinut je 2011. zbog dužničkih kriza zemalja članica eurozone. Nastavak pritjecanja kapitala u zemlje u razvoju 2012. ponovno je prekinut sredinom 2013., kad su investitori postali nervozni zbog naznaka da će FED početi postupno gasiti nekonvencionalnu monetarnu politiku. Razlog za kolebljivost toka kapitala u zemlje u razvoju je prvenstveno u promjenama monetarne politike zemalja podrijetla kapitala. To se nije pokazalo kao istinito samo u zadnjim desetljećima nego i kroz čitavu povijest.”

Za MMF-ove analitičare, autore studije, očigledno je da je monetarna politika razvijenih zemalja u korijenu dramatičnih promjena tokova kapitala u zemlje u razvoju, kao i ciklusa naglih uspona i slomova ekonomskih aktivnosti te mogućih financijskih kriza koje nakon toga uslijede. A ako je to tako, onda bi monetarne vlasti razvijenih zemalja to trebale i priznati i za sobom počistiti globalni nered koji rade, tako što će zemljama u razvoju, kao što je Hrvatska, pomoći da se izvuku iz krize i depresije koju same nisu prouzročile. Ali monetarne vlasti, odnosno centralne banke razvijenih zemalja ne vide taj problem jednako kao MMF-ovi istraživači.

Najrazvijenije zemlje svijeta koje mogu emitirati “čvrstu valutu” - Amerika, Engleska, Japan i donekle eurozona - pokrenule su nakon krize 2008. ekspanzivne i nekonvencionalne monetarne politike da bi, barem u teoriji, dale poticaj rastu vlastitih gospodarstava. Spustile su kamatu na svoje pozajmice na nulu, masovno kupuju obveznice svojih država da i njima spuste prinos pa tako što više snize i kamatu na potrošačke kredite. No tada su se njihovi investicijski fondovi okrenuli zemljama u razvoju, pa čak i “graničnim zemljama”, i tražeći veće prinose svoj akumulirani kapital ulagali u njih.

Nagli priljev kapitala u tim je zemljama, međutim, što smo lijepo mogli vidjeti i u Hrvatskoj, izazvao napuhivanje balona cijena nekretnina i dionica, nekontroliranu ekspanziju bankovnih kredita te rast plaća, što domaće centralne banke nisu mogle spriječiti. No bilo je dovoljno da FED najavi da će pomalo prestajati kupovati državne obveznice pa da se globalni privatni kapital jednako naglo počne vraćati u Ameriku, odnosno povlačiti iz zemalja u razvoju, nakon čega se vrijednost imovine u njima srozala, izbila je financijska panika, pali su prihodi poduzeća i proračuna, a državama, poduzećima i građanima su ostali dugovi koje ne mogu otplaćivati.

Problem su ekonomski analitičari odavna uočili, ali centralni bankari najrazvijenijih zemalja tvrdili su da oporavak ekonomije u njihovim zemljama koristi cijelom svijetu, a ne samo njima. Nažalost, iskustvo to nije potvrdilo. Diskusija se osobito zaoštrila početkom ove godine nakon što su brojne zemlja u razvoju, zbog bijega inozemnog kapitala iz njih, doživjele drastične deprecijacije svojih valuta. Kupovanje dolara radi iznošenja iz zemlje devalviralo je brazilski real, indijsku rupiju, tursku liru, južnoafrički rand i mnoge druge. Posljedica je drastični porast njihovih inozemnih i domaćih dugova izraženih u dolarima, poskupljenje nafte, kopnjenje deviznih pričuva, domaća inflacija i općenito ekonomska i financijska nestabilnost za koju centralne banke tih zemalja same nemaju lijeka. Stoga MMF-ovi analitičari iznose prijedloge koji bi još do jučer bili heretični; uostalom, kao i agresivna nekonvencionalna monetarna politika nakon 2008.

“Centralne banke razvijenih zemalja trebaju eksplicitno priznati i prihvatiti punu cijenu štete koja nastaje drugima zbog njihovih nekonvencionalnih monetarnih politika”, stoji u zaključku MMF-ove studije. “Tek ako se o tome postigne suglasnost, moći će početi potraga za nekom vrstom međunarodne monetarne koordinacije”. U tome bi mogao pomoći MMF kao čuvar međunarodnog monetarnog sustava.

Rješenje bi moglo biti u aranžmanima razmjene novca za devizne rezerve, što su centralne banke već činile, u korištenju obveznica najrazvijenijih zemalja kao kolaterala za ublažavanje rizika i neželjenih posljedica nekonvencionalnih monetarnih politika i slično. Ne uspostavi li se koordinacija, centralne banke zemalja u razvoju bit će prisiljene braniti se ograničavanjem slobodnog toka kapitala, što bi dovelo do nove fragmentacije globalnog financijskog sustava i u konačnici ne bi nikome koristilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 22:47