Katunarić nije liberalni intelektualac nego poludjeli šegrt Hlapić

Ne znam kakve su to prijetnje i pritisci naveli uredništvo Jutarnjega lista da objavi obračun Dražena Katunarića s mojom sjenom i imenom. Po zakonu o tisku to nisu morali učiniti, jer nigdje i nikada, a pogotovu ne u Jutarnjemu listu, Katunarića po imenu ili djelu nisam spomenuo. Jesu li, možda, povjerovali kako Katunarić ima dobre veze u Francuskome veleposlanstvu, koje bi im mogle zatrebati, ili su im se svidjeli argumenti iz njegovoga napisa, pa su ih prihvatili kao svoje i još ih zakitili mojom fotografijom, ja to zbilja ne znam, ali su me u grdnu nevolju bacili jer me natjeraše da pišem o pojavi koju sam svakako želio izbjeći.



Katunarić veli da se kao "gromada i oznojena tjelesina" prepoznao među "liberalnim hrvatskim intelektualcima" iz moga teksta. Ako bih bio prisiljen o Katunariću nešto reći, ne bih ni pod utjecajem halucinogena u njemu prepoznao liberala. Katunarić je, naime, patetični fašist. I ne bih rekao da je on intelektualac. On je karijerni sinekurac. A njegov duhovni i moralni habitus nikada ne bih metaforizirao gromadom i oznojenom tjelesinom, jer bi to bilo pretjerivanje, ili neumjesno opisivanje nečije fizičke pojave, što ne bih činio ni da je Katunarić u svemu drugome savršen. Da sam o njemu išta poželio reći, pa da mi je još bilo i do metafora, nazvao bih ga prosto rosnim dupetom, budući da je taj dio tijela u razgovoru o Katunariću supstancijalniji od glave.



Radio Jugoslavija



Prije dvadeset i nešto godina u Beogradu je djelovala Radio Jugoslavija, redakcija u kojoj su mahom zapošljavana zaostalija djeca jugoslavenskih diplomata, udbaških ubojica i raznih dužnosnika, dedinjskih čuvara poretka i ostarjelih revolucionarnih prvaka, koji ne bi znali što će sa svojim razmaženim podmlatkom. To baš i nije bio neki radio, niti je njegova svrha bila u proizvodnji vijesti. Jugoslavija je više bila elitno partijsko obdanište, u koje se ulazilo isključivo po aristokratskome komunističkom podrijetlu. Glupljima i nesposobnijima Jugoslavija je trebala biti doživotna sinekura, a ostalima samo stepenik prema diplomatskoj ili obavještajnoj službi.



Naravno, Dražen Katunarić jedan je od tih crvenih dječaka s Radio Jugoslavije. Povlačio se se po Dedinju i Topčideru, o državnom je trošku boravio u Parizu i Strasbourgu, ali ne bih se ja njime bavio, e da se on nije osjetio pozvanim pozabaviti se mojim "sarajevskim korijenima i pripadnostima". Ne znam odakle svem tom jugoslavenskom nakotu tako strasna potreba da po tisućiti put ponavlja kako sam došao otamo odakle sam došao.



Nakon što se Jugoslavija raspala, a s njome i sve jugoslavenske sinekure, Dražen Katunarić hrabro se odvažio pljunuti na svoju beogradsku prošlost i srbijansko prirođenje, pretvorivši vlastiti identitet u sramni žig, čijega su opsega i privatnih konsekvenci svjesni oni koji Katunarića poznaju, ali to je nešto što se, čak niti u njegovome slučaju, ne smije i ne treba spominjati i razotkrivati. Problem je samo u tome što svaki fašist, bio on jugoslavenske, hrvatske ili srpske temeljne inspiracije, na sebi nosi neki takav sramni žig, majku Srpkinju, brak s inovjerkom, dijete s alijenom, ali dok hrvatski i srpski fašisti iza sebe, ipak, imaju neku, barem naslućenu patnju, njihovi jugoslavenski istovrsnici nikada nisu plaćali svoja uvjerenja.



Nakon što je izgubio jugoslavensku sinekuru, Katunarić se devedesetih munjevito priključio na obilate francuske i hrvatske sinekurice i sinekurčine. Živeći tako od nerada i služenja svakome čoporu koji dobro plati njegovu lijenost i antitalenat, Katunarić je šegrtovao kod raznih intelektualnih i političkih faktotuma, francuskih i hrvatskih, a da nikada nije stasao niti do kalfe. Pri tome je pokazao totalnu nesposobnost povezivanja onoga što bi pročitao ili što bi mu njegovi meštri ispričali. U njegovoj glavi gomila je podataka, koji lebde u zrakopraznom prostoru, međusobno se sudaraju i odbijaju, čineći tako potpuni mentalni nered i emocionalnu zbrku. Bog ga je stvorio da vjerno služi i da ništa ne razumije.



Kad je uznemiren, Katunarić počinje vikati i kričati, udarati šakama po stolu i lamatati nogicama, pljuvati u telefonsku slušalicu i trtljati o svojim vezama u zemlji i inozemstvu. Kao dijete koje drugarima prijeti ocem, on prijeti autoritetima svojih trenutnih gospodara, od Alaina Finkielkrauta do Michela Houellebecqa, a ranije i Slobodana Prosperova Novaka. Hrvati nakon nekoga vremena obično potjeraju takvoga šegrta, dok ga Francuzi zadrže do kraja. Osim što njima manje dosađuje, Francuzi tradicionalno znaju kako se radi s harkijima (Alžircima koji su za račun Francuza ratovali protiv Alžiraca, pa su ih ovi onda godinama držali u sabirnim logorima u Francuskoj), a Katunarić je zbilja poput harkija: ponizno ljudsko biće koje samo želi da bude Francuz. Iz te vrste želja rađa se pakao na zemlji.



Jergovića u Abu Graib



Katunarić bi, onako usput, mene optužio i za raspad Društva hrvatskih književnika. Veli da su na njega nasrnuli "jurišnici, samo zato što je smatrao da je Jergoviću mjesto u Upravnome odboru, čime je i počela fraktura te organizacije". Naravno, laž je da sam imao išta s raspadom DHK. Niti sam bio na dotičnoj skupštini, niti bih prihvatio da me se predlaže za nekakav Upravni odbor, a niti je "fraktura" DHK započela zbog takvih budalaština. Nikada se društvo ne bi raspalo da je Katunariću i katunarićima omogućeno da ubiru proračunsku lovu u mjeri u kojoj su oni mislili da to zaslužuju, niti bi se Hrvatsko društvo pisaca osnivalo da Katunariću i katunarićima nisu trebale nove i izdašnije sinekure. Uz pomoć ideala blesavoga književničkog puka koji im je omogućio osnivanje novoga društva, oni uređuju časopise koji izlaze jednom do dvaput godišnje, skrivajući se iza iluzije o ideološkome raskolu i civilizacijskoj razlici između dvije književničke udruge.



Između fašizma onih koji su u DHK početkom devedesetih vršili verbalnu istragu nad poturicama i Srbima, i fašizma Dražena Katunarića koji u HDP-u danas vrši verbalnu istragu nad islamom i muslimanima, objavljujući u Europskome glasniku sramotne huškačke tekstove, razlika nije baš tako velika kao što se čini. Njima je, kao i Katunariću, kao i nizu Katunarićevih francuskih istomišljenika, uključujući i Alaina Finkielkrauta, Srebrenica divno mjesto: toliko muslimanki, a nigdje muslimana.



I baš na pitanjima islama Dražen Katunarić, taj ljudski jad i nesoj, taj poludjeli šegrt Hlapić, taj karijerni sinekurac i veliko nedarovito ništa s ambicijom da postane Francuz, pretvara se u denuncijanta, u onoga koji bi, ako je to ikako moguće, isposlovao da se mene, starinom katolika i nevjernika, kao muslimanskoga fanatika pošalje na provjeru u Guantanamo ili Abu Graib, ili da mi se barem onemogući život u Zagrebu i u Hrvatskoj, da me se ukloni s javne pozornice i potjera s posla, da me se žigoše u očima javnosti, da se radne ljude i građane navede da mi život učine nepodnošljivim, pa da odem u te svoje srebrenice, ilidže i bihaće, ili kako se već svi ti bosanski teherani zovu.



Denuncira mene Katunarić da islam branim "strastvenije od kakvoga učenika medrese", kao da su učenici medrese sve sami teroristi pripravnici, strastvenije od "skrivenoga imama", koji samo što ne iskoči pred nas opasan eksplozivom i digne u zrak uelbekića, finkelkrautića i katunarića, skupa s njihovom europskom uljudbom. Ali kad smo kod skrivenoga imama, ili mahdija, on je po šijizmu posljednji Božji poslanik, koji će se pojaviti na Sudnji dan, dakle netko u rangu Isusa Krista, a Katunarić me uspoređuje s njime. Ili on doista ne zna o čemu govori, ili je tako osebujno mahnit da bi mu pod hitno trebalo dati talk show na televiziji. Veli on da branim islam u trenucima kada "Hamas dobiva izbore" (Alija mi Karimija i Mehdija mi Mahdavikije, bijah siguran da izbore dobiva HDZ, a u Gorici Picula!) i "dok europske metropole strepe od novih terorističkih napada".



U svojim denuncijacijama Katunarić definitivno jest patetični fašist, a u svojoj se skromnoj uobrazilji i oskudnoj fantaziji on nije odmakao dalje od onih bradatih srpskih baba koje su početkom devedesetih plašile narod mudžahedinima i ustašama. Njemu se priviđa jedan golemi Kuran, koji poput one sise iz Woodyja Allena nasrće na Europu i prijeti njezinoj kasnoj časti i nevinosti, suhoj dražici, goloj stražnjici i liberalnom parlamentarizmu. On se snebiva kako ja nisam branitelj "umjerenog, nego islama općenito", kao da je islam marlboro pa da se proizvodi u hard i light varijanti, i kao da je već formiran gremi svjetskih paranoika koji bi određivao što je umjereni a što neumjereni islam.



Katunarićeva glupost je opasna, ali ona nikako nije bez presedana. Kao što bi on danas govorio o umjerenom islamu, tako se 1991. po Zagrebu govorilo o "lojalnim Srbima", a godinu dana kasnije po Banjoj Luci i Prijedoru o "Hrvatima i Muslimanima jugoslavenske orijentacije". Takva terminologija nužno završi s apologijom koncentracijskim logorima. Islam je jedan, na svakom pedlju zemaljske kugle je isti, a umjeren je u onoj mjeri u kojoj su umjereni oni koji ga ispovijedaju, pa se po tome ne razlikuje od bilo koje druge vjere ili učenja. Razlika se stvara u pogledu punom mržnje.



Vapaj za pomoć



Katunarić se ne može načuditi kako sam ja, skupa sa Che Guevarom na iznošenoj majici, postao takav branitelj jedne monoteističke religije. On ne može shvatiti da bi netko mogao braniti nešto iz uvjerenja, a ne iz pripadnosti. On ne može shvatiti da netko može biti načelno ravnodušan i prema islamu, i prema slatkome pravoslavlju kijevskome, i prema cijeloj biblioteci svetih i profanih knjiga, a da nije ravnodušan prema životinjstvu onih koji ženama po europskim metroima trgaju marame s glava, ili koji ljudima priključuju struju na genitalije, e ne bi li priznali da su baš pošli ubiti Georgea W. Busha. Kada Katunarić kao urednik Europskoga glasnika objavljuje analize Kurana, u kojima se svetome tekstu pripisuju nagovori na ubijanje i terorizam, tada prestaje biti važno kakav je moj odnos prema islamu, jer je to trenutak u kojemu se od svakoga odgovornog čovjeka očekuje da u sebi prepozna muslimana. Treba li napominjati i ponavljati i da su pred zapaljenom sinagogom svi ljudi židovi te da doista razlike nema između onih koji su obrezani i koji vjeruju i onih čija je užasnutost tek refleks ljudskosti.



Katunarić se, što je uostalom i prirodno za jednoga sinekurca i korporativca, snalazi isključivo u krdu. On umišlja moju moć, što je već postalo zarazom unutar njegovoga krda, a ne shvaća kako je sva ta moć u tome što uvijek, u svakoj raspravi i svađi nastupam sam, pa i kada mi na glavu istresaju cisterne govana. Dok on u svome obračunu s mojom sjenom i imenom traži saveznike, usput im dijeli komplimente, vapi za pomoć. Tako mu je Perišić duhovit, a Zima lucidan, dok je Matvejević čak i Peđa, čime je iskazao iznenađujući stupanj intimiziranja s čovjekom koji mu baš i nije mio, ali za ovu priliku i nije loše uvjeriti publiku kako je dobar s odličnicima, pa ih po obiteljskim nadimcima zove.



Usput, Katunarić me pokušava konfrontirati i s belim Zagreb gradom u cjelini (ne zna bijedan da smo si Zagreb i ja međusobno bolji nego on s Finkielkrautom), a na jednom mjestu, Topčiderac domovine sin, veli i da sam židove uvrijedio. E, tu me je, priznajem, jedini put spopao bijes, pa sam došao u iskušenje da mu ponešto oštrije odgovorim te da mu zalijepim pokoju verbalnu šamarčinu. I jedva se suzdržah, jedva sačuvah blagost! Ne volim, naime, kada patetičnim fašistima, onima koji bi vršili diferencijaciju unutar islama i slali ljude u Guantanamo na provjeru, na um padne skrivati se iza židova. Samo šezdesetak ili sedamdesetak godina ranije njihovi bi mentalni sklopovi za "umjerene" židove tražili počasna arijevstva, dok bi većinu "neumjerenih" pretvarali u dim iznad Poljske. Holokaust je neusporediv s bilo kojim masovnim zločinom i genocidom u povijesti čovječanstva, ali su njegovi provoditelji itekako usporedivi s pojedinim našim suvremenicima. Prepoznajemo ih po sličnim čežnjama i po istim stereotipnim opisima opasnosti koja prijeti čistoj rasi (ili čistoj Europi).



Dražen Katunarić je i inače biće stereotipa. Kao da svaku riječ i rečenicu on čuje po prvi put, i kao da mu je cijeli svijet jedno veliko opće mjesto. To nekada zna biti krajnje nelagodno. Recimo, kada govori o "bošnjačkoj mekoći i toplini", ili o "plemenitim Sarajlijama", koje je "imao čast upoznati". Naravno, bošnjačka mekoća i toplina isto je što i crnačka veselost i razigranost: rasistički stereotip, koji samo na prvi pogled konotira nešto pozitivno, a zapravo opisuje niža bića. To je kao kad psa hvalite da je inteligentan, a kornjaču da je brza. O Sarajevu on govori kao o gradu u kojemu je Houellebecq "nepoćudni pisac zbog njegovih bivših izjava o islamu".



Ljubav prema Sarajevu



Na stranu sad što izjava nije kao supruga da bi mogla biti bivša pa, ako nije demantirana, onda je kao dijete, dakle doživotna. Zanimljivije je to što Katunarić tvrdi da ja pokušavam "sarajevizirati" Zagreb glede Houellebecqa, a istovremeno tvrdi da Sarajevo "voli", jer je čitao pjesme "na zgarištu neobnovljene biblioteke". Neobična je ta njegova ljubav za Sarajevo: urla, kriči, prijeti preko telefona novinskim urednicima, ucjenjuje i denuncira kako Jergović sarajevizira i muslimanizira Zagreb, a svejedno kaže da voli Sarajevo. Budimo i na ovome mjestu precizni: zabole, bre, Jergovića njegov neobrezani identitet za Katunarićevu ljubav prema Sarajevu!



Nije Sarajevo Kim Il Sung da ga se mora voljeti, ali je, ipak, zanimljivo kakvo bi to bilo voljeno Katunarićevo Sarajevo. Bio bi to grad u kojemu ne bi bilo onih kojih se Katunarić plaši, dakle neumjerenih muslimana, ili muslimana kojima nedostaje jugoslavenske orijentacije, ne bi bilo Kurana ovakvoga kakav on jest, nego bi se čitao neki novi, recimo Finkielkrautov Kuran, skupa s "Platformom" i "Elementarnim česticama". Pa, sto mu gromova, nije li i Radovan Karadžić imao istu viziju Sarajeva? U čemu je razlika između Katunarićeve i Karadžićeve ljubavi prema Sarajevu?



Dražen Katunarić krupna je pojava na hrvatskoj i francuskoj javnoj sceni. Toliko krupna da bi estetska razina hrvatskoga pjesništva bitno poskočila, a proračuni za kulturu Republike Francuske i Republike Hrvatske ostvarili veliku uštedu, kada bi Katunarić izvukao revolver iz ladice i pucao si u sljepoočnicu. Pa učini to, Dražene, ne boj se, neće ništa boljeti! Bit će kao da te je po glavi blago pomilovala ruka tatinoga druga Marka, Aleksandra Rankovića.

NAPOMENA: Ovim tekstom redakcija Jutarnjeg lista polemiku između Miljenka Jergovića i Dražena Katunarića smatra završenom