HRVATSKA I SVIJET

Kina i pitanje prevlasti

Godine 1967. kad je mladi Marco Bellocchio predstavio svoju crnu komediju "La Cina è vicina", Kina je bila sve samo ne blizu. Danas, pola stoljeća kasnije, već je u našem dvorištu. Srbija je nedavno postala okosnica dalekosežnog kineskog plana za prodor u Europu. Premda taj plan nosi mnoštvo nesumnjive koristi, on će bitno mijenjati strateške odnose na Balkanu i u srednjoj Europi. Zato nije nevažno kako se Kina ponaša u međunarodnim odnosima. Nažalost, prošlih pet godina režima Xi Jinpinga predstavljaju značajnu regresiju i otvaraju niz pitanja o namjerama kineske vlasti.


Kad je riječ o Kini, ne smijemo zanemariti razmjere destrukcije i obnove. Maoistički je režim svojim gotovo tridesetogodišnjim divljanjem uništio stare kineske elite, školovane zemljoposjednike što su održavali drevnu moralnu kulturu, prepoznatljivu po stezi i pripadništvu lokalnoj zajednici i obitelji. Nakon likvidacije "zle gospode" i niza surovih kampanja iz 1950-ih došao je Veliki skok naprijed, taljenje čelika u dvorištima i narodne komune. Posljedice su bile katastrofalne. Glad što je zahvatila Kinu između 1959. i 1961. odnijela je najmanje 45 milijuna stanovnika. Ni to nije bilo dovoljno. Tijekom Kulturne revolucije, koja je uslijedila (1966. - 1976.), ubijeno je između 5 i 10 milijuna građana. U trenutku Maove smrti (1976.) Kina je bila dotučena zemlja u stanju moralnog ništavila.


Velika je zasluga reformnog vodstva, koje je okupio i usmjerio Deng Xiaoping, za gotovo nevjerojatnu obnovu. Tri godine nakon Dengove smrti, 2000. godine, kineska je ekonomija, kad je riječ o paritetu kupovne moći, bila manja od devetine američke ekonomije. No, ona je 2011. narasla na polovinu američke, a danas zauzima mjesto najvećeg svjetskog gospodarstva što je dokrajčilo 140 godina američke vladavine (The New York Review of Books, 11. svibnja). Dok rasprave o birokratskim pravilima ograničavaju gospodarstva EU, Kina svakih šesnaest tjedana proizvede po jedno grčko gospodarstvo (The Spectator, 15. srpnja). Te trendove je pratila golema urbanizacija i masovno preseljavanje u gradove. Pri kraju Kulturne revolucije samo oko 17 posto kineskog stanovništva živjelo je u gradovima, a 2013. već 44 posto. Trpjela je i zaštita prirode. Premda Kina namjerava zatvoriti više od 100 termoelektrana na ugljen i potrošiti najmanje 361 milijardu dolara na obnovljive izvore energije, njezine državne banke investiraju u nizu krajnje štetnih projekata u latinskoameričkim i afričkim zemljama. U Ekvadoru i Brazilu kineske investicije trenutačno promiču industriju fosilnih goriva u izuzetno osjetljivoj amazonskoj regiji (The New York Times, 22. srpnja).


Dakako, najvažnija posljedica kineskog uspona je militarizacija. Dok su kineska vojna izdvajanja 2000. predstavljala tek trećinu japanskih, do 2015. bila su dvaput veća od onih istočnog susjeda. Ove godine Kina će potrošiti 151 milijardu dolara za obranu, što je tek četvrtina američkih vojnih izdvajanja. No, Kina je posebno ulagala u mornaričke snage, koje štite njenu ekspanziju u Južnokineskom moru, te na oružje asimetrične prednosti (jeftine projektile koji mogu potopiti vrlo skupe nosače zrakoplova, cyber-oružje koje može uništiti svemirsku i komunikacijsku infrastrukturu, itd.)(The Spectator, isto). Zato je vrlo važno znati poštuje li Kina međunarodno pravo. Ako je suditi po najnovijem primjeru kineske diplomacije, najave kineskog MVP-a kako "Kinesko-britanska zajednička izjava [iz 1997. godine, kojom su Hong Kongu zajamčene demokratske slobode u narednih pedeset godina]... više nema nikakve praktične važnosti", moglo bi se zaključiti da kineske vlasti ne poštuju međunarodne ugovore. Štoviše, svojom izjavom u Hong Kongu, kako je "svaki pokušaj ugrožavanja kineske suverenosti i svaki izazov vlasti središnjih organa apsolutno nedopustiv", Xi Jinping je pokazao da se ne plaši nikakvih sankcija ni osuda (The Guardian, 2 srpnja). Za Kinu je "stoljeće poniženja" završeno. Ostaju Periklove riječi iz Tukididove povijesti: "Moćni rade što hoće, a slabi trpe što moraju".


Ovo je važno znati dok promatramo kinesku ekspanziju na jugoistoku Europe. Putem svoje brodarske tvrtke Cosco Kina je preuzela kontrolni udio u grčkoj luci Pirej i uložila oko 600 milijuna eura u njenu modernizaciju. Kinezi financiraju izgradnju brze pruge Beograd - Budimpešta (3 milijarde eura), ali ujedno i prugu za željeznički promet od Beograda do Pireja.


Tako bi svoje proizvode, koji u Europu trenutno dolaze preko Sueza i zapadnoeuropskih obala do Rotterdama i Hamburga, najizravnije dostavljali na srednjoeuropska tržišta preko Srbije. Prema nekim procjenama, krajnji je kineski cilj nadmetanje s Njemačkom u Europi. Bolja infrastruktura na Balkanu prvi je korak u tom smjeru. Zauzvrat, Kina bi dobila niz pouzdanika među zemljama koje čekaju na članstvo u EU ili su već članice (Politico, 13. srpnja). U lipnju je Grčka stavila veto na osudu kineskog kršenja ljudskih prava što je EU pripremao za OUN (The Guardian, 19 lipnja). Za zemlju u kojoj nobelovci umiru u zatvoru bila je to normalna naplata duga Ciprasove vlade. Važno je razumjeti kako kineska riječ za hegemoniju (bàquán) nije neutralna. Ona podrazumijeva prisilu i nemoral. Kad je Deng Xiaoping 1974. obećao da Kina nikad neće težiti hegemoniji, on zapravo nije isključio prevlast nego one oblike prevlasti koji bi bili tipični za nemoralne "supersile". Čije je ovo "stoljeće poniženja"?

P.S.: Poznati investigativni novinar i povremeni neivestigativni povjesničar Boris Rašeta osvrnuo se, ovaj put u svojstvu TV kroničara, na intervju Ilije Jandrića sa Zlatkom Hasanbegovićem (Novosti, 21. srpnja). Poznati Rašeta umišlja da je otkrio odlučujući dokaz za Hasanbegovićev fašizam. Rašetinim riječima: "Na iduće [Jandrićevo] pitanje: 'Bi li bilo bolje da pokreta otpora nije bilo?', naš se najpoznatiji povjesničar [to bi bila ironija na račun Hasanbegovića] počeo izvlačiti tezama kako ne trebamo sad ići u povijest pa je kao primjer naveo Bugarsku i Rumunjsku koje, kao, nisu imale antifašištički pokret. Međutim, to nije istina. STALJIN je Titu zamjerio kako su bugarske postrojbe bolje od njegovih [to bi značilo Titovih!] pa mu je Tito pokajnički rekao: 'Obećavam, popravit ćemo se' (vidjeti ĐILASOVO 'Druženje s Titom')". Neuki Rašeta ovdje je još jednom pokazao da mu bolje stoji prenošenje misli izvorâ bliskih vrhu HDZ-a, njegov uobičajeni novinarski žanr. Naime, Staljin je govorio o djelovanju bugarske vojske nakon Devetoseptembarskog prevrata, a ona je, što Rašeti možda nije poznato, do 23. kolovoza 1944. bila osovinska vojska, baš kao i oružane snage NDH. No, ni to nije adekvatno objašnjenje za Staljinovu opasku. Najveći antifašist, naime, nije polagao mnogo vjere u antifašističke pokrete.

Za njega je snaga sovjetske armije bila odlučujuća. U drugom pismu Titovu vodstvu 1948. godine, Staljin je naglasio i ovo: "Treba također primijetiti kako francuska i talijanska kompartija imaju pred revolucijom ne manje, nego više zasluga od jugoslavenske kompartije. A to što francuska i talijanska kompartija imaju za sada manje uspjeha nego jugoslavenska kompartija, to se ne objašnjava nekim osobitim kvalitetima jugoslavenske kompartije, nego uglavnom time što je poslije razbijanja štaba jugoslavenskih partizana od strane njemačkih padobranaca [Drvar, svibanj 1944.], u momentu kada je narodno-oslobodilački pokret u Jugoslaviji preživljavao tešku krizu, Sovjetska armija pritekla u pomoć jugoslavenskom narodu, razbila njemačke okupatore, oslobodila Beograd i tako stvorila uvjete neophodne za dolazak komunističke partije na vlast. Nažalost, Sovjetska armija nije ukazala i nije mogla ukazati takvu pomoć francuskoj i talijanskoj kompartiji". I doista, da je Crvena armija bila u prilici "osloboditi" Italiju, talijanski "antifašisti", ili, kako to Staljin realnije veli, kompartija, sigurno bi, po istom receptu, došli na vlast. Trg generalisimusa Staljina, možda? Ne, to smo već imali 1946. Preimenovan je (neće biti od ustaša?) 1949. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:51