Zbirka priča “Kino Lika”
Damira Karakaša u vrijeme izlaska bila je drukčija od svega što se u Hrvatskoj pisalo i potresla je književnu scenu poput struje.
Karakašev ruralni magični realizam slikao je hrvatsko stražnje dvorište, paralelni svemir pun grube fantastike, nalik Chagallovu svijetu u kojemu su krave doduše krave - ali lete. Iako se takva proza naizgled otima adaptaciji, osam godina nakon izlaska knjige “Kino Lika” pojavilo se na filmu režiji Dalibora Matanića. Adaptacija je vrlo vjerna predlošku. Matanić jer bez većih promjena uglavio svih šest priča zbirke te cijelom tom velebitskom Macondu pridodao okvirnu priču: ta i takva Lika/Hrvatska u filmu izlazi na referendum za ulazak u EU.
Žeđ, okrutnost i atavizam
Cilj manevra bio je jasan: s jedne strane vidimo modernu zemlju koja ima autoceste i “ulazi u Europu”, a s druge strane tu su žeđ, okrutnost i atavizam. U toj dramaturgiji kriju se i vrline i mane filma. Dok je Karakaševa knjiga bila razbarušena i nepočešljana, puna kvrgi i
naplavina, Matanićev je film tu “anomaliju” preveo u upeglanu dramsku strukturu, ali bez onog ludila koje čini knjigu sasvim drukčijom.
Valjanje s prascima
Nakon sarajevske premijere dio kritičara bio je zgrožen dijelom Matanićeva filma u kojemu pretila seoska djevojka ( Areta Ćurković), očajna što je muškarci odbacuju, na kraju ulazi u svinjac i gola se valja s prascima. Ta fabularna linija, za koju je debitantica Areta Ćurković u Puli dobila nagradu, izazvala je gnjev dijela komentatora koji su autora optuživali za “mizogini fašizam”.
Osobno, držim da je to najbolji dio filma. Areta Ćurković je senzacionalna, njezina sudbina je uvjerljiva, a scena u svinjcu - koja je prijetila neukusom - na kraju je ispala dirljiva i poetična. Matanić je u često nepodnošljivo pristojan hrvatski film unio zrno ekstremizma koje podsjeća na Mađare.
Film je slabiji kad Matanić igra po pravilima, na sigurno, i kad želi biti zabavan. Dio s “kung-fu Teslom” tek je prvoloptaški vic, a okvir s referendumom preočito poantira ionako vidljivu poantu. Svi koji glume “naprosto” seljake iznimno su uvjerljivi, a pogotovo K re šimir Mikić, Jasna Žalica i Areta Ćurković. Oni likovi, pak, koji trebaju dočarati društveno stanje, poput prijetvornog liječnika Milana Pleštine, doimaju se papirnato.
Dalibor Matanić dosad je funkcionirao kao generacijski urbani redatelj koji je igrao na sigurno i znao pogoditi (“Fine mrtve djevojke”, “Volim te”). “Kino Lika” možda ima više mana nego njegovi prethodni naslovi, ali riječ je o filmu koji je u svakom smislu teži i kompleksniji. Zato mi se, bez obzira na šaku felera, “Kino Lika” čini kao poželjan obrat te dosad najvažniji Matanićev film.
Jurica Pavičić
Karakašev ruralni magični realizam slikao je hrvatsko stražnje dvorište, paralelni svemir pun grube fantastike, nalik Chagallovu svijetu u kojemu su krave doduše krave - ali lete. Iako se takva proza naizgled otima adaptaciji, osam godina nakon izlaska knjige “Kino Lika” pojavilo se na filmu režiji Dalibora Matanića. Adaptacija je vrlo vjerna predlošku. Matanić jer bez većih promjena uglavio svih šest priča zbirke te cijelom tom velebitskom Macondu pridodao okvirnu priču: ta i takva Lika/Hrvatska u filmu izlazi na referendum za ulazak u EU.
Žeđ, okrutnost i atavizam
Cilj manevra bio je jasan: s jedne strane vidimo modernu zemlju koja ima autoceste i “ulazi u Europu”, a s druge strane tu su žeđ, okrutnost i atavizam. U toj dramaturgiji kriju se i vrline i mane filma. Dok je Karakaševa knjiga bila razbarušena i nepočešljana, puna kvrgi i
|
KINO LIKA (Hrvatska 2008), režija: Dalibor Matanić, uloge: Krešimir Mikić, Areta Ćurković, Milan Pleština, Jasna Žalica, Ivo Gregurević
|
Valjanje s prascima
Nakon sarajevske premijere dio kritičara bio je zgrožen dijelom Matanićeva filma u kojemu pretila seoska djevojka ( Areta Ćurković), očajna što je muškarci odbacuju, na kraju ulazi u svinjac i gola se valja s prascima. Ta fabularna linija, za koju je debitantica Areta Ćurković u Puli dobila nagradu, izazvala je gnjev dijela komentatora koji su autora optuživali za “mizogini fašizam”.
Osobno, držim da je to najbolji dio filma. Areta Ćurković je senzacionalna, njezina sudbina je uvjerljiva, a scena u svinjcu - koja je prijetila neukusom - na kraju je ispala dirljiva i poetična. Matanić je u često nepodnošljivo pristojan hrvatski film unio zrno ekstremizma koje podsjeća na Mađare.
Film je slabiji kad Matanić igra po pravilima, na sigurno, i kad želi biti zabavan. Dio s “kung-fu Teslom” tek je prvoloptaški vic, a okvir s referendumom preočito poantira ionako vidljivu poantu. Svi koji glume “naprosto” seljake iznimno su uvjerljivi, a pogotovo K re šimir Mikić, Jasna Žalica i Areta Ćurković. Oni likovi, pak, koji trebaju dočarati društveno stanje, poput prijetvornog liječnika Milana Pleštine, doimaju se papirnato.
Dalibor Matanić dosad je funkcionirao kao generacijski urbani redatelj koji je igrao na sigurno i znao pogoditi (“Fine mrtve djevojke”, “Volim te”). “Kino Lika” možda ima više mana nego njegovi prethodni naslovi, ali riječ je o filmu koji je u svakom smislu teži i kompleksniji. Zato mi se, bez obzira na šaku felera, “Kino Lika” čini kao poželjan obrat te dosad najvažniji Matanićev film.
|
Iako s felerima, ovo je najvažniji Matanićev film
|
Jurica Pavičić