Koliko je tek vrijedila molitva u Cafeu kod don Vinka

Neobičan je ugostiteljski objekt otvoren prije nekog vremena u Zagrebu, pri crkvi Sveta mati slobode u župi Svetog Duha na Jarunu. Pića se ondje ne plaćaju novcem, nego molitvama. Želite li popiti Coca-Colu, konobaru valja izmoliti pet Zdravomarija i Slava Ocu, a kava s mlijekom je tri Očenaša. Narodna banka čini se da nema prigovora da je kuna zamijenjena drugačijom, duhovnom valutom i da se porezi i prirezi ne uplaćuju Republici Hrvatskoj, već u proračun Kraljevstva nebeskog.

Financijska policija nije intervenirala, susjedni se kafići ne bune, nitko ne vidi ništa loše u ovome. Štoviše, stvar je oglašena na stranicama Turističke zajednice kao osebujan doprinos zanimljivostima našega glavnog grada. I strance namjernike pozivaju da se okrijepe u crkvenom kafiću Jedro, premda nema posebne napomene kako će oni tamo plaćati. Dođe li, na primjer, češki turist, smije li on izmoliti: “Zdrávas Maria, milosti plná, Pán s tebou, požehnaná ty mezi ženami, a požehnan plod života tvého Ježíš“, ili ga ugostiteljski personal ljubazno uputi u najbližu mjenjačnicu?

Stanovitih nedorečenosti, doduše, ima još i s domaćima. Kako je s napojnicom u kafiću s molitvama? Plaća li se točan iznos ili se štogod ipak ostavi konobaru? “Čekaj, moram ti vratiti jedan Očenaš”, reče on, a gost velikodušno odmahne i kaže: “U redu je, stari.”

Zatim, što je s čašćenjem? Je li nužno da svatko plati svoje piće ili se mogu pozvati prijatelji, ljudi koji možda ne znaju kršćanske molitve jer su muslimani, židovi ili, daleko bilo, ateisti? Da ja ekumenistički pozovem multireligijsko društvo u kafić pri Svetoj mati slobode, bi li me pustili da platim za sve? Da me ekipa nakon pića pričeka na parkiralištu, dok ja, pod strogim okom konobara s brojanicama u ruci, keširam sedamnaest Očenaša, dvadeset dvije Zdravomarije i trideset pet Slava Ocu?

Naposljetku, je li se tu može piti na dug? “Jure, zapiši”, vikneš ti na odlasku, a Jure dođe na kraju mjeseca s tekicom i, ajmo, šta smo imali: dvanaest... sedamnaest... dvadeset tri... četrdeset jedan... pedeset tri... sedamsto pedeset pet Zdravomarija! “Ma, ne može biti toliko, daj još jednom”, govoriš mu ti, blijed od užasa. Račun je, međutim, tvrd, neumoljiv, i gost shvaća da će ga, počne li sada, u utorak u dva popodne, eventualno namiriti tek do petka ujutro.

“Jure, budi čovjek. Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.”

Štošta je još nejasno u crkvenom kafiću Jedro, ali jedno je pravilo kao Sveto pismo. Cijenjena ustanova ne toči alkohol. Mjesto je potpuno neporočno. Želite li poslije mise popiti pivo ili gemišt, morat ćete prijeći cestu. Osoblje nećete umilostiviti podsjećanjem da je i Spasitelj pio vino, ne pokušavajte s lukavstvima poput pripovijesti o čudu na kanskoj svadbi. Nema i gotovo. Uprava je čvrsto odlučila i ne misli to mijenjati. Ne trebaju im pijanci, makar i katoličke vjeroispovijesti, jer bi bilo, ne moramo ni podsjećati, strahovito neugodno, užasno blasfemično da netko molitvom pokuša naručiti dvanaesti vinjak.

“Ajmo, sedam Očenaša”, zapovjedi konobar, a lola podigne obrve i ljuljajući se na petama, odebljala jezika, nesigurno počne:

“Oče naš... ti jesi među ženama... uvedi nas u napast... kako i sada tako i vazda u vijeke vjekova. Amen.“

Grom bi trenutno spalio lokal gdje bi se čulo ovako nešto bogohulno. No, zamisao plaćanja molitvom svakako je vrlo zanimljiva i čovjeka tjera na razmišljanje. U tjednu u kojemu je zagrebačka Turistička zajednica u ponudu uvrstila kafić pokraj jarunske crkve policija je na ispitivanje privela dvojicu čelnika Hrvatske elektroprivrede, sumnjičeći ih da su ukrali šesnaest milijuna kuna. Tragično prekasno otkrilo se da je obojicu ovih mudrijaša na čelo javnog poduzeća namjestio brat nekadašnjeg premijera, solinski župnik Vinko Sanader.

Skromni je i pobožni pastir iz župe Gospe od Otoka bio ključan u svim važnijim kadrovskim odlukama u HEP-u. Da nisu i njega možda, upitao sam se, plaćali Očenašima i Zdravomarijama? Naposljetku, rijetko je koji šef znao išta i o jednosmjernoj struji, a izmjeničnu da ne spominjemo. Kalorifer jedva znaju uključiti. Koji bi onda kriterij mogao biti presudan nego da su momci bili jaki u katekizmu?

Tako je sto posto bilo. Čovjek bi došao s bombonjerom i dvadeset deka kave i rekao: “Don Vinko, ja bi, ako može, za direktora nabave”, a don Vinko bi se pogladio po bradi i razmislio: “Direktor nabave... direktor nabave... Ajde može! Tristo pedeset tisuća Očenaša, isto toliko Zdravomarija i pola milijuna Slava Ocu.” Hadezeovac bi onda smjerno pao na koljena i uzeo moliti, a časna sestra bi mu sa strane marljivo bilježila recke. Nisi, majci, mogao za člana Uprave Hrvatske elektroprivrede bez da si lipsao od rozarija. Glavni šef Mravak, taj sigurno nije prošao bez dva milijuna komada. Tip je kampirao pod oltarom. Koljena mu stradala od klečanja.

Kako sada njemu i svim drugim čestitim vjernicima s vrha Hrvatske elektroprivrede u istražnom zatvoru. Iznevjerili su don Vinka Sanadera, gore im kazne ne treba. Ni USKOK ni pravosuđe ne mogu tu ništa učiniti. Jedino što osumnjičene sada može iskupiti jest da ih njihov zaštitnik ispovijedi.

“Oprosti mi, oče. Zgriješio sam mnogo”, počeo bi Mravak pokajničkim šapatom.

“No, no”, utješio bi ga solinski župnik dobrohotno. “Velik je Bog, beskrajna je milost Njegova...”

“Ali, oče, ja sam ukrao šesnaest milijuna kuna“, prekine ga ovaj s druge strane očajno, drhtavog plačnog glasa.

“Šesnaest milijuna!?” zgrane se don Vinko. “Sinko dragi, to je zaista težak grijeh propusta.”

“Propusta? Kako propusta?” začudi se Mravak.

“Tako lijepo”, objasni mu svećenik. “Ukrao si šesnaest, a propustio ukrasti trideset.”