KOLUMNA ANTE TOMIĆA Josipa Rimac je Kolindi Grabar Kitarović mogla dati recept za makovnjaču ili eklere

Zastava na vrhu Kninske tvrđave, simbol hrvatske pobjede nad jugoslavenskom vojnom silom i četničkom sitneži i ološem, svakih se nekoliko mjeseci mijenja. Tkanina se, razumljivo, istroši, izblijedi i razdere viseći na buri i onda na jarbol valja podići novih dvadeset pet metara trobojne sintetike s povijesnim našim grbom u sredini. U komunalnoj službi Knina vjerojatno imaju zaposlenoga koji se brine o tome i on bi nam jedini znao kazati koja se generacija slavnog barjaka trenutno vijori tamo gore.

Ono što vidite kad se kao turist popnete na tursku utvrdu iznad provincijske varošice odavno, dakle, nije ona jedna jedina, jedinstvena, The Zastava koju je 5. kolovoza 1995. prvi podigao obogaljeni general Ivan Korade, a koji je trinaest godina kasnije ubio četiri civila i petog policajca što ga je došao hapsiti. Danas je on nešto zaboravljen, samo se još u njegovu rodnom Zagorju šaptom ispredaju legende, pet ljudi, pa još jednom rukom, Isusek mili i Majko Božja Bistrička, što bi taj s dvije napravio? Treba li jasnijeg svjedočanstva kakav je to ratnički genij bio?

Zastavine zastave zastava

Izvorna kninska trobojka podijelila je dijelom sudbinu toga naprasitog i nasilnog muškarca, od nje je ostala tek predaja. Na njezinom mjestu nakon dva desetljeća leprša nekakva zastavine zastave zastava, ali turistima, budalastoj čeljadi, dobra je i takva. Zapuhani i znojni dođu uzbrdo i slikaju se Samsungovim telefonima, mnogi i ne kontajući kako je platnena scenografija iza njihovih leđa krivotvorena. Tko bi uostalom znao razlikovati jednu hrvatsku zastavu od druge, osim baš ako na njoj ne piše “Torcida Brotnjo”?

Ipak, i te islužene kćeri, unuke, praunuke i čukununuke originalne Koradine zastave slažu se i brižljivo označene čuvaju negdje, zaštićene kuglicama naftalina, i jednu je takvu prije nekoliko dana kninska gradonačelnica darovala onoj smiješnoj predsjedničkoj kandidatkinji Hrvatske demokratske zajednice. “Kolinda, želim da ova zastava s kninske tvrđave, koja je skinuta tebi u čast, bude izvješena na Pantovčaku kao simbol tvoje i naše zajedničke pobjede”, rekla je jedna blesava žena drugoj blesavoj ženi, a narod se strahovito uzrujao kako se tu krčme naše svetinje, nedopustivo stranački svojata velika pobjeda hrvatskih snaga.

Te snage zaista nisu bile hadezeovske. Domovinu su zajednički obranili ljudi različitih političkih uvjerenja i najčešće nisu imali nikakvu stranačku iskaznicu. Mrznuli su u rovovima, kusali hladno varivo iz aluminijskih porcija i ginuli od minobacačkih gelera iz čistog rodoljublja i domoljublja, nečega šireg, većeg, srčanijeg i plemenitijeg od svih stranačkih programa. U prvim redovima, gdje je moglo dobaciti srpsko tane ili granata, naprotiv, i nije bilo mnogo hadezeovaca.

Pravaši na prvoj crti

Iskreno i po duši govoreći, u postotku je na prvoj liniji bilo najviše članova Hrvatske stranke prava, žestokih desničarskih idealista s kojima se niste morali slagati, ali im niste mogli poreći hrabrost, a hadezeovci su se više nekako istakli vrijednim pozadinskim djelovanjem, brzim desantima na tvornice, silovitim ofenzivama na trgovačke kuće, čvrstim obručima oko poljoprivrednih kombinata, munjevitim osvajanjima novinskih redakcija, lukavim prepadima na kamenolome, mljekare, građevinska poduzeća i hotele i sličnim nenadmašnim vojničkim podvizima.

I zbog toga je, složit ću se, drsko i neodgojeno i glupo da kninska hadezeovska gradonačenica hadezeovskoj predsjedničkoj kandidatkinji daruje zastavu simbol, da je gospođa razvije na Pantovčaku jednom, akobogda, kad na vrbi rodi grožđe, ali nije to, realno gledajući, bio događaj zbog kojega bi se vrijedilo pretjerano uzrujavati. Ako mene pitate, Josipa Rimac je Kolindi Grabar Kitarović jednako tako mogla dati recept za makovnjaču ili eklere, ili rukom pletene čarape i šal, ili vezeni stolnjak, ili bocu domaće orahovice, ili kremu za njegu kože od autohtonog dinarskog bilja, ili takvu nekakvu dražesnu sitnicu kakvom jedna kućanica ima običaj razveseliti drugu kućanicu.

Ljutita priopćenja

Više je od devetnaest godina prošlo i trobojnica se na tvrđavi toliko promijenilo da one danas naprosto ne mogu imati jednaku simboličku snagu. Milan Kujundžić nije se trebao osjetiti zakinut i prevaren i pisati ljutita priopćenja. Na onome suhom i hladnom mjestu gdje ih skladišti anonimni kninski komunalni službenik zastava je zacijelo ostalo dovoljno za sve predsjedničke kandidate. Nije to baš nešto unikatno kao Torinsko platno, više je nekako nalik onim svakodnevnijim, raširenijim katoličkim relikvijama poput bedrenih kostiju svetog Ivana Krstitelja, kojih je u različitim crkvama i samostanima, po zadnjoj evidenciji, izbrojano devetnaest.

Od Oluje do našeg vremena nagomilalo se ovih osobenih domoljubnih suvenira gotovo kao kineskih gipsanih Bogorodica i valjalo bi ih oglasiti: “kninske zastave, ponuda vrijedi do isteka zaliha”, i razdijeliti svima koji imaju političkih ambicija, da se barem na trenutak dožive kao osloboditelji i pobjednici, da ih podignu u dvorištima i suznih očiju ljube, i namjeste se za fotografiranje u sredinu, kao predsjednik Franjo Tuđman na čuvenom povijesnom prizoru, a susjedi i rođaci da im sa strane glume generale Gotovinu, Norca, Rojsa i Ademija. Ako se ljudima to sviđa, zašto im ne učiniti tu radost?

Meni, s druge strane, da netko ponudi nešto što je godinu dana visjelo na buri, ja bih mnogo prije izabrao pršut.