KOMENTAR Bilo bi pošteno da Zoran Milanović u svojim javnim istupima i političkim analizama prizna da je i sam dio problema

Bivši hrvatski premijer i čelnik Socijaldemokratske partije Zoran Milanović prošlog je tjedna izronio iz konzultantsko-poduzetničkog naftalina, pa se ukazao na dvjema javnim manifestacijama žustro diskutirajući o obilježjima političkog liberalizma i opasnosti koju za Europsku uniju donosi bujajući populizam. Tajming je bio dobar. Teme, nažalost, promašene. Jer, slučajno ili ne, Milanovićeva resurekcija u javnom prostoru dogodila se u istom trenutku kad je na stol aktualnog premijera stigao debeli fascikl s popisom potencijalnih državnih jamstava koji bi mogli sjesti na državni proračun u slučaju propasti pulskog brodogradilišta Uljanik. Kako je Uljanik prije par godina kupio riječki 3. maj, tužna sudbina kaskadnog bankrota nadvila se i nad to brodogradilište, a otprilike tih dana stigla je i vijest o kašnjenju plaća u Brodotrogiru.

Vlasnici četvrtog velikog škvera - Brodosplita - također već neko vrijeme šalju poruke da će teško do novih poslova bez državne pomoći kod financiranja. To da je hrvatska brodogradnja na rubu kolapsa teško da je ekskluzivna vijest - ponavlja se ciklički svakih nekoliko godina - ali bi bilo zanimljivo iz Milanovićeve perspektive čuti što je pošlo krivo s procesom sanacije i privatizacije brodogradnje koji je provela njegova Vlada i koji je porezne obveznike direktno ili indirektno koštao nekih 15-ak milijardi kuna. Tim više što je “rješavanje brodogradnje” bio jedan od njegovih osnovnih slogana u borbi za drugi mandat. Doduše, ne i jedini. Na prvom skupu koalicije “Hrvatska raste” u rujnu 2015. u Zagrebu Milanović je u govoru naveo da je njegova Vlada “uvela rad i red, riješila problem švicarca, brodogradnje, Imunološkog zavoda, Petrokemije, preokrenula gospodarske trendove...”, dovršivši govor efektnim uzvikom “Nema povratka na staro!”.

Par godina kasnije čini se da povratka ipak ima. O tome je li u Hrvatsku uveden “red i rad” svatko može donijeti zaključak za sebe, no fakti su neugodni. Brodogradnja je u banani, Imunološki zavod klinički mrtav, Petrokemija je na rubu stečaja, a epilog slučaja švicarac još uvijek se čeka s washingtonskog arbitražnog sudišta gdje su tri domaće banke pokrenule tužbe protiv Republike Hrvatske. Još jedan proklamirani veliki uspjeh Milanovićeve Vlade - legalizacija bespravne gradnje - svoju kulminaciju doživjet će u medijskim izvještajima o novim stotinama nelegalnih objekata podignutih na južnoj obali Istre, vjerojatno uz kalkulaciju kako će država prije ili kasnije morati pokrenuti i novi proces ozakonjenja. I takva tužna bilanca za mnoge neće biti iznenađenje, ali s obzirom na Milanovićevu reinkarnaciju u ulozi čovjeka koji promišlja društvene procese, logično se zapitati: “Bivši predsjedniče, što je ostalo?”. Ili zavapiti: “Zorane, molim te, nemoj nam više ništa rješavati!”.

Kako svaka teza ima i protutezu, tako bi se i ovakvoj analizi postignuća Milanovićeve Vlade moglo kontrirati podacima o toksičnoj ostavštini Vlade koja joj je prethodila, o huškačkoj ideološkoj atmosferi koju je stvorila oporba, o nesnalaženju i kaotičnosti vlada koje su došle nakon nje. Ipak, ako ne prihvatimo bizarnu logičku inverziju da uspješnost hrvatskih političara mjerimo komparacijom njihovih neuspjeha, svi ti argumenti malo će utjecati na konačnu ocjenu Milanovićeva djelovanja. Ili jednostavnije rečeno, činjenica da pokušaji sanacije brodogradnje ili privatizacije Petrokemije premijera koji su vladali i prije, a i poslije Milanovića nisu uspjeli, ne mijenja činjenicu da je i on doživio neuspjeh. Pritom, krajnje je iritantna činjenica da danas Milanović ne osjeća ikakve potrebe, i odgovornosti, govoriti o konkretnim potezima svoje Vlade i njihovim realnim dosezima. Umjesto toga, puno je komfornije drobiti o civilizacijskim vrijednostima, političkim orijentacijama, i opasnosti od “zločestih populista koji nude jednostavna rješenja”.

U analizi današnje političke situacije Milanović je vjerojatno u pravu, no umjesto da se sada pozicionira kao dio rješenja, pošteno bi ipak bilo priznati kako je i on sam dio problema. Građani koji danas vjeruju političkim nadriliječnicima čine to samo zato što se terapija koju je propisala konvencionalna politika pokazala neuspješnom. Taj neuspjeh Milanović sada može pokušati maskirati govorima o raznim vrijednostima i vizijama društvenog razvoja, no ispod te kamuflaže stoji jednostavna istina. Prvenstvena podjela onih koji se bave politikom nije na lijeve i desne, liberale i konzervativce ili individualiste i kolektiviste, nego na one čije politike daju rezultate i one koji rezultata nemaju. Milanović spada u ovu drugu skupinu, pa se na sve glasnije spekulacije o njegovoj političkoj reaktivaciji može odgovoriti tek citirajući njegov nekadašnji slogan. “Nema povratka na staro.”