KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Poštena država ne tvrdi ljudima bez noge da nisu invalidi. To može samo izobličena država

Postoje trenuci kada je teško vjerovati u stvarnost. Tada su nebitni svi veliki pozivi na kave, razgovore, raščišćavanja računa, ustavna prava, dužnosti i obaveze, jer stvarnost, ona mala, obična, svakodnevna, boli zbog gluposti. A naša je stvarnost često baš takva, banalno glupa, posvećena izmišljenom značaju funkcija kao što su premijer i predsjednica, umjesto ljudima čiji život treba razumijevanje i minimum poštovanja.

Elona Pernar nesretno je ostala bez noge. Dugogodišnji dijabetes ispostavio je račun i 2012. godine amputirana joj je desna noga, a i peta na lijevoj nozi je podvrgnuta operaciji pa Elona ne može stajati. Sjedi u invalidskim kolicima i jedino se tako može kretati. Kolica je dobila od prijateljice čija je majka, invalid, umrla. Godinu nakon amputacije noge HZMO je, rješavajući njen zahtjev za invalidskom mirovinom, zaključio da Elona nije invalid. Rješenje kojim se odbija njen zahtjev donio je ovlašteni vještak, liječnik. U rješenju potvrđenom svim mogućim pečatima s autoritetom države koja stoji iza svojih institucija navedeno je da “kod osiguranika nije nastupila invalidnost”. Prilično izobličen stav.

Tko zna što liječnici smatraju invalidnošću, ali nedostatak noge bi mogao biti uzrokom invalidnosti. Obično, u normalnim društvima, s normalnim službenicima i administracijom je tako. Invalidnost, istina ne mora biti uzrokom umirovljenja, mnogi ljudi s raznim invalidnostima uredno rade bez obzira na to što im nedostaju određeni organi i dijelovi tijela, ali je teško smisliti mjesto na svijetu koje gubitak noge neće smatrati invalidnošću. Stoga, odbijanje umirovljenja možda i može imati opravdanje, ali je teško vjerovati da se može napisati rečenica kako kod osiguranika nije nastupila invalidnost.

Elona je nakon ovakvog rješenja uložila žalbu i otišla na novo vještačenje. Naravno, nije imala izbora, a i teško je prihvatiti da netko može osobi bez noge inzistirati na tjelesnoj kompletnosti. Elona kaže da je liječnici nisu ni pogledali. Time si, ironično, objašnjava zašto su joj napisali novo rješenje u kojem su opet utvrdili kako Elona u invalidskim kolicima, bez jedne noge i pete na drugoj, nije invalid. Očito je da nisu pročitali ni medicinsku dokumentaciju jer je u slijedećoj godini dobila novo rješenje. Jednako glupo i neotesano kao i prvo. U njemu je pisalo da je “utvrđeno da ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, niti je radna sposobnost smanjena za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika”.

Lako za to što je to morao napisati netko kome je očito u tom trenutku pobjeglo iz glave dosta sposobnosti zdravog zaključivanja budući da je pisao o osobi bez noge. Dobro da je nije pohvalio zbog snalažljivosti što je u kolicima, što se ne predaje, nego inzistira na tome da se ozbiljnim vještačenjem utvrdi njeno stanje. Mogao je utješno i reći da mu je super što je zadržala visok moral jer nalazi snagu smijati se na vlastiti račun. “Noga nikako da mi izraste”, kazala je, naime, Elona Pernar gledajući u vlastito tijelo i komentirajući odluke HZMO-a. Ali je mogao i zaključiti da osoba bez imena, jer ju tretira pojmom “osiguranik” iz nekog razloga, a koji ne vidi kao invalidnost, više od tri godine nije otišla na posao nego je to vrijeme provela na bolovanju.

U civiliziranom društvu to joj se ne bi dogodilo. Ne bi bilo puno ljepše i vjerojatno ne bi promijenilo njeno stanje niti je izliječilo, ali joj se nitko ne bi rugao osporavajući joj smanjenu radnu sposobnost. Osobito ne iz institucije, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koja nije u stanju objasniti svoju odluku. Od ove je godine, naime, sva vještačenja preuzeo Zavod za medicinska vještačenja pa je tako i slučaj Elone Pernar njima prebačen, a oni još nisu organizirani i nemaju svoju administraciju koja bi pojasnila kako je došlo do svih navedenih rješenja. To je jedna od razlika između civiliziranog društva i ovog našeg u kojem se država još uvijek prema građanima ponaša kao prema kažnjenicima koji su slučajno na slobodi pa im razni administrativci osporavaju njihova prava jer im je netko pogrešno objasnio da štite državu i rade za nju, a ne za građane.

Da je drukčije, onda nam se ne bi dogodilo da uspostavimo sustav u kojem se u javnoj upravi nalazi oko 250 tisuća sretno zaposlenih čija se visina prihoda temelji na stažu provedenom u nekoj službi, a ne na dobro definiranim rezultatima rada. Ne bi bilo normalno da neambiciozni službenici s osnovnim obrazovanjem budu bolje plaćeni u javnom sektoru od onih koji se za svoju plaću bore radeći u kompaniji koja je na tržištu. Ne bi se dogodilo da prije deset godina donesemo Zakon o državnim službenicima kao temelj za reformu sustava javnog upravljanja i onda - ne napravimo ništa. U javnoj su upravi i oni koji su Eloni Pernar napisali tri uvredljiva rješenja, tretirali je administrativnim izrazom, vjerojatno samo brojem pod kojim ostvaruje pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, lupali pečate na idiotske odluke kojima su dodatno ponizili osobu u nevolji.

Ne bi se dogodilo da 2006. godine krenemo u proces uklanjanje nepotrebnih propisa i to ne dovršimo. Odustanemo, jer nam je prestalo biti važno kako trošimo novac. Ne bi se dogodilo da 2006. godine započnemo proces učinka regulative, stanemo s time i ponovno pokušamo 2012., ali ne dovršimo. Ne bi se dogodilo da odustanemo od analize rada i procjene središnje uprave na čemu smo mogli uštedjeti do 10 posto rashoda za plaće. Ne bi se dogodilo da odustanemo od profesionalizacije rukovodećih državnih službenika. Ne bi se dogodilo da ustanovimo više od 40 vrsta različitih naknada za zaposlene u javnoj upravi kojima si mogu povećati plaće čak do 150 posto, a s tim naknadama mogu ostvarivati prihode veće od osnovne plaće za svoj posao. Jer to je glupo, neodgovorno i nepošteno prema onima koji održavaju taj sustav, iz čijih se prihoda isplaćuju plaće za zaposlene po raznim tijelima javne uprave.

Takva je bila i Elona Pernar, svoj je radni vijek provela na radnom mjestu na kojem je stajala, a sada joj tvrde da nije invalid. Rugaju joj se.

Analiziraju njen slučaj, procjenjuju što joj bolest radi, hoće li se moći vratiti na posao i sastaviti neki novi, drukčiji život. Pritom i zarađivati svojim radom i puniti proračun za javnu upravu. I, što je prilično loše, kada se riješi njen slučaj, na ovaj ili onaj način, kada dobije odgovarajuće rješenje protiv kojega više neće ulagati žalbe, sve će izgledati završeno. Ništa neće biti promijenjeno. Ostat ćemo društvo s državom koja se ruga onima koji ju najviše trebaju.