KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Sudovi ne dodjeljuju i ne oduzimaju djecu, ali imaju moć

Stiglo je pismo. Općinski je sud odlučio obratiti se javnosti. “Sudovi ne otimaju niti dodjeljuju djecu”, piše u priopćenju sudačke udruge s tog suda. Jasno je na što se referiraju, na sudsku odluku kojom je dijete iz bivšeg braka Severine Kojić i njezina ondašnjeg supruga Milana Popovića povjereno ocu na skrb. Valjda je to odgovarajući izraz za situaciju kada sud odluči u kojem će stanu dijete spavati, imati svoj prostor, plišanu igračku i četkicu za zube.

Koga će prvo vidjeti kada ujutro otvori oči, tko će mu reći “hajde, više, princu nereda i kralju kaosa, superheroju s igrališta, deset je sati, idi spavati, ujutro je škola”, a dijete će se valjati na podu u gomili svojih igračaka i papira. Možda i s mobitelom u ruci. Ako sud odluči da dijete mijenja svoju sobu za isto tako svoju, ali na drugoj adresi, onda to znači da je sud dodijelio dijete. Nemojmo se zezati, sudovi dodjeljuju i oduzimaju djecu odlukom da dijete pretežito živi s jednim roditeljem.

Ne može se to drugačije shvatiti. Iza odluke s kime će dijete živjeti krije se sudska procjena koji je roditelj podesniji da više vremena i potpunijom brigom skrbi o tom djetetu. Odluka o tome s kime će dijete živjeti nije nagrada nikome, to je odluka u djetetovu korist. Da, korist. Svakakvu, osim materijalne. Kada sud procijeni s kime će dijete pretežito živjeti, on bi to trebao napraviti radi djeteta i to je onda dodjeljivanje djeteta. Stoga, svi koji govore i kojima je namijenjeno shvatiti koju je poruku sud poslao kada je odlučio s kime će dijete živjeti, shvatili su da je sud dodijelio dijete. Može se to i drugačije reći, ali život ima svoju logiku.

Ma koliko se to ne uklapalo u logiku onoga tko je uime sudačke udruge s Općinskog suda pisao pismo. “Roditelj koji smatra da drugi roditelj nema roditeljske kapacitete, šteti djetetu ili na neki drugi način krši djetetova prava te tvrdnje treba dokazivati u sudskom postupku, davanjem prioriteta svom sudjelovanju u sudskom postupku u odnosu na svoje druge aktivnosti, a ne u medijima i na ulici”, još je jedna od rečenica iz priopćenja. Ako netko shvati da priopćenje sudaca objašnjava zašto je sutkinja odlučila da sedmogodišnji dječak u jednom danu mora promijeniti svoju sobu u majčinu stanu za vjerojatno isto takvu u očevu, u krivu je.

To bi značilo da je pomislio da je majka kažnjena tom sudskom odlukom jer je davala intervjue. Nije bila smjerna, ponizna i šutljiva u javnosti, nego je urlala da hoće svoje dijete. Majka je urlala i ogovarala svoj bivši život. Pa? Hajdemo je kazniti, nije poslušna. Možda se sudu ne sviđa majčino ponašanje, ali sud ne odgaja djecu. Još nismo vidjeli ni vrtić, ni dom u kojem bi bila djeca koju odgajaju suci, pa da bi ti kriteriji bili jasni, ali očito je što sud misli o majčinim intervjuima. Samo što to nije objavio na Facebooku, nego u priopćenju. Ali je isti. I ima moć.

“Komentiranje sudskog postupka koji je u tijeku i u kojem se odlučuje o životu jednog djeteta, davanje mogućnosti jednom roditelju da o drugom iznosi uvredljive tvrdnje za vrijeme trajanja sudskog postupka, obezvređivanje odluke o kojoj Županijski sud tek treba završno odlučiti, stvaranje atmosfere linča, huškanje javnosti, omalovažavanje rada suca, čija odluka se jednom roditelju ne sviđa i kršenje osnovnih prava djeteta je nedopustivo”, napisano je u tom priopćenju. Ako ovo nije prijetnja, onda što je? Ucjena?