ZEMLJA PRAVNE NESIGURNOSTI

KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Različite odluke za Mustača i Perkovića upozoravaju odakle dolazi stalni kaos

 Damir Krajač/Cropix

U slučaju Josipa Perkovića uistinu je moguće da ne postoji zastara, rekla nam je jučer ujutro jedna ugledna zagrebačka odvjetnica. "Naime, ako je zastara prekinuta postupanjem bilo kojeg državnog tijela protiv okrivljenika, ne računa se prvotni datum od kojeg zastara teče, nego datum od te zadnje radnje državnog tijela

Utoliko je jasno da zastara postoji u slučaju Zdravka Mustača, jer se protiv njega nije ništa poduzimalo, dok se može argumentirati da zastara ne postoji kada je riječ o Josipu Perkoviću”, smatra sugovornica Jutarnjeg lista.

Odmah poslije razgovora s odvjetnicom koja iza sebe ima bezbroj visokoprofiliranih kaznenih slučajeva nazvali smo dvojicu političara iz državnog vrha.

Prvi nam je kazao da ne podržava njeno tumačenje jer Vrhovni sud, u dosadašnjoj praksi, izvide i kaznene prijave nije tretirao kao prekide zastare, premda “zakon tu nije posve jasan”.

Drugi naš sugovornik iz državnog vrha bio je još decidiraniji: “Svatko vas može prijaviti za bilo što, i ako Državno odvjetništvo procijeni da je prijava ozbiljna, ono kreće u izvide. No, izvidi ne predstavljaju radnje kojima bi se kršila zastara. Pokretanje istrage, dakle, svjesna akcija organa gonjenja protiv određene osobe, ona je granica kada se može govoriti o prekidu zastare. Stoga sam prilično uvjeren da je za Josipa Perkovića zastara na djelu”, tvrdi drugi sugovornik Jutarnjeg lista blizak državnom vrhu te dodaje: “Posebno je pitanje smije li za ubojstvo uopće postojati zastara. Ja mislim da ne smije, no onda dolazimo na područje promjene zakona i Ustava. A do tih promjena mora se suditi po važećim zakonima.”

Postojanje zastare za Josipa Perkovića u ovom je trenutku, čini se, donekle manje bitno pitanje: najvažnije je, očigledno, smatraju li hrvatski sudovi da se hrvatski državljani smiju izručivati na temelju Europskog uhidbenog naloga, bez obzira na zastaru.

Zagrebački Županijski sud procijenio je da smiju, velikogorički da se ne smiju izručivati.

Dakle, dva suda istoga ranga donijela su, u istom slučaju, dva različita tumačenja članka 20. Zakona o europskom uhidbenom nalogu.

Naša sugovornica, zagrebačka odvjetnica, smatra kako je zagrebački Županijski sud tu vjerojatno pogriješio te da će se Vrhovni sud, kada bude odlučivao o žalbi na Perkovićevo izručenje, ipak morati baviti pitanjem nastupanja zastare.

Ovdje je zanimljivo ponoviti da su i Državno odvjetništvo i Perkovićev branitelj suglasni i u tvrdnji da se u slučaju zastare hrvatski državljani ne smiju izručivati, kao i u tvrdnji da zastara za Josipa Perkovića jest na snazi.

Podsjetimo, također, da je Jutarnji list jučer opširno citirao studiju profesorice Zlate Đurđević, prema kojoj 15 članica Europske unije ne izručuje svoje građane, neovisno o karakteru i težini kaznenog djela, ako je za ta djela nastupila zastara.

Kako god da završi trenutna faza postupka koji se vodi protiv Josipa Perkovića, ovotjedne su sudske odluke upozorile na fascinantnu pravnu nesigurnost, kao jednu od bitnih političkih značajki stanja u našoj zemlji.

Kako je, dakle, moguće da dva suda dijametralno suprotno interpretiraju jedan te isti zakonski članak, u jednom te istom predmetu; kako je moguće da zagrebački sud tvrdi da zastara nije prepreka izručenju, a velikogorički sud, kao i Državno odvjetništvo, da zastara jest prepreka izručenju?

Kako je, u kontekstu toliko različitih interpretacija zakona, uopće moguće imati povjerenje u hrvatsko sudstvo (ali i u cjeloviti pravosudni sustav uključujući priprematelje, autore i donositelje zakona: zakon bi u ovakvim slučajevima morao biti potpuno jednoznačan)?

Na ta je pitanja zasad potpuno nemoguće odgovoriti: dapače, slučaj Josipa Perkovića, uz razne druge političke i ideološke konotacije kojima je opterećen, još je jednom, zornije nego dosad, osvijetlio problem hrvatskog sudstva.

Sugovornik Jutarnjeg lista blizak državnom vrhu tvrdi kako se ovdje država ne želi upletati u neovisnost sudstva, nego je problem “u činjenici da zagrebački Županijski sud ne želi poštovati i provoditi zakone Republike Hrvatske.”

Još mnogo prije slučaja Perković, predsjednik Josipović u poluprivatnom mi je razgovoru, bez ikakvog konkretnijeg povoda, kao jedan od većih društveno-političkih problema naveo “Hrvatsku kao zemlju vladavine sudaca”: dr. Josipović pod tom je sintagmom mislio na činjenicu da suci u Hrvatskoj posjeduju realno veliku moć, ali da je sudska vlast jedini element državne vlasti koji nije ni pod kakvim nadzorom, bilo da je riječ o kaznenim slučajevima, ili o trgovačkim sudovima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 14:53