Katolička crkva, kao glavni inspirator našeg referenduma o braku, zatim HDZ kao snažni podržavatelj referenduma, te sam pokret U ime obitelji, žele nas, dakle - ovo je faktografska istina, a ne komentar -uključiti u grupu europskih država u kojoj dominiraju Minsk, Beograd, Sofija i Budimpešta!
To, naravno, nije slučajno, ali jednako, naravno, nije riječ ni o kakvom zlom masterplanu hrvatske konzervativne revolucije nego o posljedicama objektivnih i prilično očiglednih socioloških, ekonomskih i političkih činjenica, koje dominiraju većinom postkomunističkih europskih država, a koje se u pojedinim zemljama manifestiraju više ili manje brutalno, ovisno o njihovu unutarnjem ustrojstvu.
Tako u Hrvatskoj imamo relativnu toleranciju prema gay paradama, ali i referendum protiv homoseksualaca (premda, nipošto, ne samo protiv homoseksualaca), dok se u Srbiji suočavamo s nemogućnošću organizacije čak ni najobičnije gay parade, jer je lokalni huligani-fašisti žele onemogućiti i zatući.
Hapse i zatvaraju
U Rusiji i Bjelorusiji gay aktiviste hapsi se i zatvara.
Na hrvatskim stadionima ori se “Za dom spremni” (vrijeme je da se zauvijek prekine rasprava o toj paroli, neovisno o tome što ona znači sirotom Joeu Šimuniću ili bilo kojem prkosnom, a zapravo bedastom pripadniku BBB-a ili Torcide: važno je da cijelom svijetu “Za dom spremni” znači isto što i “Heil Hitler”. To je naprosto tako i samo potpuni autisti ne žele uvažiti tu činjenicu); na hrvatskim se stadionima ori “Za dom spremni”, a na srpskim “Nož, žica, Srebrenica”.
U Hrvatskoj nacionalisti sotoniziraju ćirilicu, u Mađarskoj Rome i Slovake, a u Latviji diskriminiraju ruski jezik, bez obzira na velik broj Rusa u toj baltičkoj državi.
Radikalni nacionalizam, šovinizam, navijački, ali ne samo navijački fašizam te nasilje prema manjinama zajedničke su značajke današnje istočne Europe, pri čemu je Hrvatska još uvijek bolja i liberalnija od dubinski pročetničke i proruske Srbije (koja ponovo osporava čak i pravo Hrvatima da budu Hrvati: Nikolićevo proglašavanje Bunjevaca posebnom nacijom prvorazredni je politički skandal zbog kojeg Josipović i Milanović neko vrijeme ne bi smjeli komunicirati s Nikolićem).
Tvrdnja da je Hrvatska ponešto bolja i liberalnija od Srbije nije nikakva pohvala, niti razlog za ponos, nego prije svega ironično opora konstatacija ponavljača koji ima tri jedinice pa se, utjehe radi, uspoređuje s ponavljačem koji ima sedam jedinica.
Istočna Europa, uključujući i Hrvatsku, u dubokoj je krizi.
Nije riječ samo o ekonomskoj krizi, niti o ideološkim sukobima, nego o nedostatku odgovora na sveobuhvatnu društvenu krizu.
U istočnoj je Europi pijedesetal komunističke državnosti prvo bio zamijenjen pijedestalom nacionalističke državnosti, što je i normalno, s obzirom na nacionalnu senzibiliziranost većine postkomunističkih zemalja, čiji su narodi bili prisiljen skoro pola stoljeća provesti u dosta žestokoj represiji protiv nacionalnog.
Nacionalistička se paradigma, međutim, pokazala nepodesnom za uključivanje u euroatlantske integracije, pa su se neka postkomunistička društva, poput našeg, snažno i entuzijastički liberalizirala.
Hrvatska (ili mađarska, ili latvijska) liberalna demokracija prije pet se godina suočila sa žestokom ekonomskom krizom, koja je trebala potaknuti ta društva na “strukturalne”, duboke promjene, da bi mogla uspješno preživjeti.
Propala modernizacija
Međutim, niti su političke “elite”, lijeve ili desne, bile kadre ozbiljno osmisliti i prezentirati “strukturne” promjene, niti su ih građani bili kadri prihvatiti.
Hrvatsko se društvo u mnogočemu bitnom nije moderniziralo unatrag trinaest godina, dakle od prvog vala detuđmanizacije.
Hrvatsko društvo jest deklarativno, pa donekle i normativno prihvatilo zapadne, liberalne, univerzalne vrijednosti kada je riječ o ljudskim pravima, ali ono nije bilo kadro prihvatiti drugu skupinu vrijednosti, na kojoj se temelji današnja zapadna Europa, a koja obuhvaća pitanja tržišne ekonomije i odnosa radničkih i građanskih prava spram tržišta.
Hrvatsko je društvo, koliko god bilo ideološki podijeljeno, u ovim segmentima neobično kohezivno: ni krajnja desnica, ni sindikat, ni ono malo marksističke i postmarksističke ljevice ne žele da Hrvatska postane tržišna ekonomija, umjesto državnog kapitalizma u kojem živimo nakon što smo barem djelomično napustili tuđmanovski koncept tajkunsko-partijskog kapitalizma.
U Hrvatskoj, kao i u većini drugih istočnoeuropskih zemalja, i dalje ne postoji stvarna volja za promjenama.
Istodobno, Hrvatska je u groznoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja nužno metastazira, pa postaje kriza ne samo većine društvenih vrijednosti nego i većine društvenih sustava: kod nas je ovaj aspekt krize osobito vidljiv u pravosuđu, obrazovanju, ali, primjerice, i u sportu.
Hrvatska, kao liberalna demokracija, našla se u krizi bez vidljivog izlaza.
Povijesno je i teorijski poznato da krize liberalne demokracije mogu završiti u krajnjem nacionalizmu, konzervativizmu, pa i fašizmu. Primjeri međuratne Italije i Njemačke toliko su notorni, da ih ne treba posebno spominjati.
Prvi čin revolucije
Republici Hrvatskoj, naravno, ne prijeti nikakav fašistički prevrat: to je nemoguće kako zbog vanjskog konteksta (članstvo u Europskoj uniji i NATO-u), tako i zbog činjenice da velik broj hrvatskih građana glasuje za lijevo liberalnu opciju.
Međutim, Republici Hrvatskoj prijeti krajnje konzervativna, nacionalistička revolucija, poput one mađarske, koja je učinila našu susjednu zemlju možda najgorim političkim parijom u Europskoj uniji.
Prvi glavni čin te revolucije trebao bi se odigrati sutra, na biralištima.
Gdje je artikulacija
O hrvatskom bračnom referendumu napisani su i izrečeni milijuni rečenica.
Međutim, baš nigdje nisam pročitao niti jednu dovoljno artikuliranu afrimativnu rečenicu o proklamiranim uzrocima bračnog referenduma.
Naime, što zagovornici katolički definirane obitelji već sada nemaju, da bi tako žestoko zahtijevali da se fraza o braku kao isključivoj zajednici žene i muškarca ugradi u Ustav Republike Hrvatske?
Što, konkretno, u hrvatskom zakonodavstvu ugrožava praktične katolike da oni traže dodatnu ustavnu zaštitu kada je riječ o braku?
Uistinu nisam pročitao niti jedan racionalan odgovor na ova dva pitanja.
A o tome bi se, navodno, trebalo raditi, kada govorimo o sutrašnjem referendumu.
Jedna velika društvena grupa, predvođena Crkvom i najvećom desnom političkom strankom, ustala je u obranu onih svojih prava, koja niti jednim zakonskim aktom nisu ugrožena.
Mi, naime, možemo raspravljati o tome osjećaju li se doktrinarni katolici loše zbog Zakona o umjetnoj oplodnji, ili zbog Zakona o zdravstvenom/seksualnom odgoju, ali ni jedan od ta dva zakona nije povezan s definicijom braka.
Liberalni Tuđman
Ako se osjećaju ugroženima zbog dva spomenuta zakona, zašto pokret Za obitelj nije tražio ukidanje tih zakona, nego je organizirao referendum baš o braku?
Dva su odgovora na to pitanje.
Prvi je tehničko-komunikacijske naravi: referendumsko pitanje o braku nudi toliko “prirodan” prvoloptaški odgovor da je na njemu uistinu razmjerno lako okupiti relativno velik broj ljudi.
Drugi je bitno političke naravi.
Budući da tradicionalni brak u Hrvatskoj nije ugrožen niti jednim zakonskim aktom, referendum o braku isključiva je politička akcija, s dva precizna cilja.
Jedan je cilj nanošenje što težeg udarca sadašnjim vlastima; drugi je cilj redefiniranje karaktera demokracije u našoj zemlji.
Kada je riječ o prvom cilju, danas je već potpuno jasno da se sutra neće glasovati o značaju, pa ni o ustavnoj definiciji braka.
Sutra će se, prije svega, glasovati o povjerenju vlasti: ovo je referendum protiv sadašnjih vlasti, prije svega protiv Zorana Milanovića i protiv Ive Jospovića, ali još više protiv same liberalne demokracije i njenih vrijednosti.
Baš kao što se skupljanje potpisa za referendum o Zakonu o radu, prije tri godine, bilo pretvorilo u izjašnjavanje protiv Vlade Jadranke Kosor, ovaj je referendum definitivno glasovanje protiv Vlade Zorana Milanovića.
Utoliko je šteta što Vlada i predsjednik Republike nisu organiziranije i snažnije krenuli u obranu vrijednosti, na temelju kojih su prije dvije godine pobijedili na izborima.
Drugo, liberalna demokracija propovijeda i nalaže odvojenost Crkve i države.
U nekim europskim državama, poput primjerice Poljske, ta se odvojenost nikada nije realizirala.
U Hrvatskoj, naprotiv, usprkos neizbježnoj svećeničkoj scenografiiji skoro svih državnih događaja u devedesetim godinama, nikada nije došlo do stvarne normativne povezanosti države i Crkve.
Franji Tuđmanu nikada nije palo na pamet da raspravlja o zabrani pobačaja, da zatvara trgovine nedjeljom, ili da Ustavom definira bračnu zajednicu.
Utoliko je predsjednik Tuđman bio ponešto liberalniji i moderniji od sadašnjih čelnika Hrvatske demokratske zajednice.
Na sutrašnjem će se referendumu vidjeti jesu li Hrvati voljni prepustiti dio zakonodavne vlasti Katoličkoj crkvi i njenim udrugama: jesu li se, znači, spremni odreći sekularne države, i zamijeniti je preliminarnim stadijem vjerske, crkvene države.
Nije, stoga, neobično što Crkva referendum o braku proglašava pitanjem slobode: radi se, doista, i o izjašnjavanju o slobodi Crkve da uređuje državno zakonodavstvo.
Kao što mi, protivnici referenduma, u bračnom referendumu vidimo smanjivanje prostora slobode u našoj zemlji.
Prođe li sutrašnji referendum - a teško je pretpostaviti da neće proći, jer mu se nitko nije sustavno suprotstavio - bit će to još jedna manifestacija gotovo bezizlazne krize u kojoj se Hrvatska danas nalazi i koja, ponovimo, nadmašuje okvire gospodarske recesije i socijalne katastrofe.
Pobjeda referenduma za brak bit će dokaz dezorijentacije hrvatskog društva, izazvane krizom na koju nitko nije kompetentno odgovorio.
Zabavan moment
Naime, deklarativno govoreći, Hrvati žele na Zapad: Hrvati žele prihvaćati zapadne vrijednosti, zapadnu organizaciju društva, zapadni lifestyle, i tako dalje, i tako dalje.
U stvarnosti, kako smo već pokazali, pobjeda referenduma predstavlja dramatični zaokret na Istok: odnos prema homoseksualnoj zajednici (a zatim i prema drugim manjinama), kakav zagovaraju organizatori, podržavatelji i propagandisti sutrašnjeg referenduma, dovodi nas u skupinu država kao što su Srbija, Bjelorusija, Bugarska ili Mađarska.
Naravno, ovdje je zabavno primijetiti kako će baš oni, koji su poznati po protusrpskim ispadima, sutra glasovati za svjetonazorsko i zakonsko približavanje Hrvatske i Srbije, no takav smo obrazac već puno puta vidjeli, kako u odnosu hrvatskih i srpskih nacionalista prema Haaškom sudu, tako i u odnosu dijela hrvatskih i većine srpskih nacionalista prema Europskoj uniji.
Oni Hrvati koji deklarativno najviše ne vole Srbe u mnogočemu se gotovo redovito ponašaju kao četnici: radi se o željeznom zakonu istočnoeuropskih nacionalizama.
Nadalje, oni Hrvati koji deklarativno najviše mrze komunizam često se, vrijednosno, ponašaju kao tvrdi komunisti: poratni hrvatski i jugoslavenski komunisti progonili su homoseksualce, a sada ih Katolička crkva, najzauzetija povijesna komunistička protivnica, želi zakonski diskriminirati.
Orient Express
Ovi su apsurdi trpko zabavni, ali manje važni od glavne moguće posljedice eventualne sutrašnje pobjede zagovornika referenduma o braku.
Pobjeda referenduma mogla bi skrenuti hrvatsko društvo prema radikalnom konzervativizmu, dodatno ga destabilizirati, potaknuti druge krajnje konzervativne akcije te nas učiniti još više nesklapnima sa zapadnom Europom.
A Hrvatskoj nužno treba što više Zapada: u gospodarstvu, socijalnoj politici, zdravstvu, obrazovanju, sportu, pravnom sustavu i temeljnim društvenim vrijednostima.
Hrvatski zaokret na Istok, u slučaju referendumske pobjede, učinit će ovo društvo još nekonkurentnijim, nesposobnijim i još više traumatiziranim.
Zbog svega toga, sutrašnji referendum naprosto zahtijeva veći odaziv na birališta nego bilo koji izbori od siječnja 2000. godine. Na sutrašnjem se referendumu brani prozapadna i slobodna Hrvatska. Ako je sami građani ne obrane, ako sedam ili osam stotina tisuća zagovornika referenduma pobijedi (a riječ je o 20 do 25 posto biračkog tijela), svi protivnici bračnog referenduma, koji neće izaći na birališta, ne samo da se nemaju pravo žaliti, nego moraju preuzeti svoj mali dio odgovornosti za povratak naše zemlje u društvo Srbije, Bugarske i Bjelorusije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....