KOMENTAR Hoćemo li od ove godine imati bolje zdravstvo?

Car bi konačno mogao biti “gol” s obzirom na to da je zdravstvo s prvim danom ove godine izašlo iz riznice, odnosno da je HZZO postao izvanproračunski fond kojem vrhovni zapovjednik više nije ministar Boris Lalovac, već direktorica Zavoda Tatjana Prenđa Trupec! Konačno bi se moglo znati koliko je “debeli” godišnji zdravstveni novčanik, koliko se u Hrvatskoj izdvaja za zdravstvo, ne samo iz doprinosa građana već i iz poreza, ali i državnog proračuna za sve one koji sami ne mogu platiti svoje liječenje, te koliko nam treba da pokrijemo troškove po postojećim pravima pacijenata i zaposlenika.

Naravno, sve to pod uvjetom da prihodi i rashodi budu transparentni, odnosno da se konačno zna “tko pije a tko plaća” u hrvatskom zdravstvu bez fige u džepu. To znači da javnost u svakom trenutku mora imati uvid u prihode i rashode HZZO-a bez pozivanja na poslovnu tajnu zbog plaćanja primjerice nekih usluga privatnicima, čemu smo svjedočili. Naprosto, tajni ne može biti s novcem koji ili doprinosima ili porezima plaćaju isključivo građani.

Prve procjene o novoj zdravstvenoj blagajni govore da bi u ovoj godini sustav mogao imati na raspolaganju oko 22 milijarde “živih” kuna za tekuće poslovanje (bez plaćanja starih dugova), što bi nedvojbeno bilo dovoljno da pokrivač ne bude prekratak. Iz doprinosa bi trebalo stići oko 17,9 milijardi kuna, iz poreza i prihoda po posebnim propisima još oko četiri milijarde! U HZZO-u kažu da će u tom slučaju bolnice imati milijardu kuna više, a trebao bi se povećati i fond za skupe lijekove za 50-ak posto.

Zagovornici izlaska zdravstva iz riznice tvrde da će politika čistih računa donijeti boljitak u zdravstvu, a protivnici pak da je to riskantan potez u riskantnom vremenu u kojem ni jedan prihod nije siguran na duže staze. No bez obzira na argumentaciju jednih i drugih, činjenica je da je dosadašnji princip funkcioniranja sustava zapravo postao nepodnošljiv jer je zadnje dvije godine zdravstvo za tekuće poslovanje trošilo oko 18,5 do 19 milijardi kuna, a s više od 3 milijarde kuna svake godine sanirali su se gubitci iz ranijih premda je objektivno u sustav godišnje trebalo stizati oko 22 do 23 milijarde “friških” kuna da je proračun podmirivao svoje obveze prema sustavu. Ustalilo se, naime, razmišljanje da je potpuno normalno da danas kupiš lijekove ili neki drugi potrošni medicinski materijal, a platiš koju godinu kasnije te da proračuni bolnica nemaju veze sa stvarnošću već isključivo s administrativno raspoređenim kunama ne bi li se što manje radilo i tako što manje potrošilo.

Istodobno, u javnosti je prisutna stalna “povika” da zdravstvo “previše troši, da su prava prevelika, da su pacijenti razmaženi, da su doktori i sestre neradnici”... premda baš oni koji su donijeli zakone nemaju ni najmanje zadrške da ih krše ne plaćajući račune koji su im došli na naplatu.

Činjenica je da je izlaz HZZO-a iz riznice sigurno potez koji bi trebao pokazati s koliko novaca godišnje raspolaže sustav i što se s njim može učiniti da se troši svrsishodnije. No taj potez nosi i neke rizike mogućeg “potopa” padnu li sredstva doprinosa u većoj mjeri u slučaju da primjerice značajnije padne broj zaposlenih. Ustalom, takvom jednom debaklu već smo svjedočili kad je doprinos za zdravstvo smanjen sa 15 na 12 posto i kad su prihodi pali za više od 2,5 milijarde kuna godišnje. Rezultat je bio - gubitak koji je samo u prošloj godini saniran sa 3,2 milijarde kuna. Kako državna blagajna nije dodala svoje obvezne uplate za tekuću godinu, nije se moglo očekivati ništa do novih gubitaka za koje se tvrdi da će se vraćati iz “viška” prihoda tijekom iduće tri godine!?

Naravno, građane u priči o izlasku HZZO-a iz riznice najviše zanima znači li to za njih kvalitetniju, bržu i dostupniju zdravstvenu zaštitu. Tu pak priča stiže na sklizak teren jer s obzirom na planirane kune odgovor bi mogao biti potvrdan, ali to će ipak ovisiti o tome hoće li novi “gazda” - HZZO - uspjeti kvalitetnije organizirati sustav, što će vjerojatno značiti okrupnjavanje pojedinih djelatnosti. No mnogim se građanima to sigurno neće dopasti jer bi u tom slučaju dio od tridesetak hrvatskih bolnica izgubio poneki odjel, a pacijenti će morali putovati koji kilometar više do liječnika.

Međutim, bit će to nužno želi li se povećati učinkovitost i kvaliteta liječenja. Ipak, prije takvih “eutanazija” dijela djelatnosti nužno je da struka kaže koje je optimalno vrijeme u kojem građani moraju dobiti neku zdravstvenu uslugu da bi ona bila pravovremena. Bude li se sve svelo samo na administrativno rezanje, za što ima naznaka, bilo bi to pogubno za kvalitetu i dostupnost zdravstvene skrbi i potpuni debakl “operacije” izlaska iz riznice.

Opasnost za zdravstvene kune vreba i u “kompromisu” na koji su pristali ministri Varga i Lalovac, a radi se o ostavljenoj mogućnosti posudbe državnom proračunu zlu ne trebalo. Drugim riječima, ministar financija može posegnuti u zdravstvenu kasicu prasicu ako u njoj ima kuna, a nekom drugom resoru ponestane sredstava. Tko će u tom slučaju imati prioritet primjerice profesorske plaće ili zdravstvena skrb ovisit će o tome koji će ministar biti jači - po sistemu - tko jači taj kvači. Dosad je, naime, kraći kraj uglavnom izvlačilo zdravstvo, a rezlutat je bio duge liste čekanja, zaostajanje u opremi, nezadovoljni pacijenti i zdravstveni djelatnici...

Vrlo brzo vidjet će se što za zdravstvo znači biti sam svoj gazda, a za ocjenu uspješnosti ipak će najmjerodavniji biti građani, koji svakodnevno na svojim leđima osjećaju sve boljitke i manjkavosti sustava - bio on u nadležnosti riznice ili HZZO-a.