KOMENTAR Hrvatska se najviše voli prije izbora

Sredina je ljeta 2009. godine. Četvrtak. Redovna sjednica Vlade. Premijerka je Jadranka Kosor jer je Ivo Sanader mjesec i pol prije podnio ostavku. Na dnevnom redu, pred HDZ-ovim ministrima, nimalo popularna točka - novi porez. Kriza drugu godinu trese Hrvatsku, nema novca, proračun se ne puni očekivano jer sve više ljudi ostaje bez posla, pa je HDZ-ova Vlada odlučila donijeti odluku o uvođenju kriznog poreza. Za plaće od 3 do 6 tisuća kuna stopa je 2 posto, odnosno 4 posto za iznose veće od toga. To znači da će onaj čija je prosječna plaća bila 5000 kuna, u godinu dana biti ‘kraći’ za 1200 kuna.

Premijerka Kosor objašnjava da je nužno donijeti takav zakon jer novca nema. Svi šute. I taman kad su trebali dignuti ruku za taj zakon već nazvan haračem, za riječ se javlja ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko.

Svi se pogledavaju. Šta je sad ovo? Što hoće Karamarko?

I počne ministar Karamarko: gledajte, ne slažem se s ovim zakonom i ne mogu glasati za njega. Zaista ne možemo donijeti takav zakon. Znam da je teško, ali moramo pokrenuti gospodarstvo, dovesti investicije, ojačati poduzetništvo, smanjivati poreze, a ne uvoditi nove poreze. Pa mi volimo Hrvatsku, nismo mi kao onaj komunistički SDP, ne smijemo to raditi!

Nitko od medija nije izvijestio da se tog kolovoza 2009. u Banskim dvorima odigrala ovakva scena. Je li moguće da se to namjerno zataškalo ili se možda Karamarko ipak nije pobunio protiv harača, već je HDZ-ova Vlada taj prijedlog jednoglasno usvojila i poslala u Sabor.

Zar je moguće da je za takav zakon glasao i Tomislav Karamarko? Pa to je čovek koji u zadnje vrijeme stalno ponavlja da je Milanovićeva Vlada nenarodna, da ne vole Hrvatsku... uz ostalo i zato što nemaju rješenja za izlazak iz krize, pa radi krpanja proračunske rupe povećavaju trošarine, sve preko leđa građana. Nije moguće da je isti taj Karamarko, koji danas gotovo svakodevno s istim argumetima napada aktualnu Vladu kad povećava namete građanima, prije nešto manje od šest godina šutio dok je Vlada u kojoj je sjedio donosila harač. Donijela je ista ta Vlada, čiji je ministar bio Tomislav Karamarko, godinu dana kasnije i odluku o 10-postotnom smanjenju povlaštenih mirovina, među kojima su bile i one hrvatskih branitelja.

Nisu mediji ni tada zabilježili da je ministar unutarnjih poslova bio protiv prijedloga kojim se rušio dignitet Domovinskog i kojim su pokazali koliko im je stalo do ljudi koji su bili spremni dati život za domovinu. Sigurno je Karamarko, kad je bio savjetnik tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, tražio i da se makne Titova bista s Pantovčaka ili da je barem prekriju nekom plahtom da je ne mora gledati. Nije moguće da mu ona tada nije smetala jer, otkako je postao šef HDZ-a u svibnju 2012., ne prođe ni tjedan da ne ponovi kako je Tito bio zločinac.

Ovako to izgleda kad političar zaboravi da su ne tako davno njegovi postupci možda ipak bili nešto drukčiji od ovoga što danas priča i da bi se danas, kad proziva aktualnu Vladu, trebao sjetiti šta je on radio dok je Vlada, čiji je bio član, radila isto. I zašto onda nije izišao iz takve nenarodne vlade koja ne voli Hrvatsku. To što je i Karamarko nevjerodostojan ne bi trebao biti toliki problem jer nažalost većina nam je političara takva. Često sipaju obećanja na koja zaborave kad dođu na vlast ili se ne sjećaju svojih prijašnjih postupaka. Ali problem je kad od čovjeka koji pretendira biti novi hrvatski premijer stalno slušamo sličnu pjesmu, s uvijek istim refrenom o jugofilima, nenarodnoj vlasti, onima koji ne vole Hrvatsku, koji ne štuju Tuđmana, a uzdižu Tita, o komunističkim zločinima... Umjesto da barem malo proviri iz 1945. Ili 1995. I konačno čujemo šta nas, recimo, čeka 2017. godine.

Umjesto da od nekoga tko zadnjih godinu i pol stalno zaziva prijevremene izbore čujemo šta bi nam ti izbori donijeli i hoće li nam biti bolje ako se promijeni garnitura u Banskim dvorima te da nam konačno objasni koje će to mjere donijeti kako bismo bolje živjeli, Karamarko nam stalno maže oči ideološkim prepucavanjima. Istina, ova je Vlada nesposobna, nepripremljeni su došli na vlast, ne znaju se nositi s krizom, većina ministara nije dorasla poslu na koji je postavljena. Sve to stoji. I sve smo to već milijun puta čuli ne samo od oporbe, nego i od stručnjaka izvan politike. I treba ih stalno kritizirati, kad god to zasluže.

Ali nitko, pa ni Karamarko nam još nije objasnio kakve to veze ima s komunizmom, Titom, jugofilima i nenacionalnom vlašću?! Kakve veze ima nešto što se događalo prije više od 50 godina s ljudima koji danas vode državu i koji se tada još nisu niti rodili. Valjda su nenarodni jer su htjeli hrvatski grb skinuti s registarskih pločica. Jer da nisu, sigurno bismo danas imali barem 50 tisuća nezaposlenih manje. Kaže tako Karamarko neki dan da je Milanović taj koji nameće ideološke podjele, pa navodi kao primjer ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom i da je Vlada za Tita te da se SDP nikada nije odrekao komunističkog totalitarizma.

Ali kad nas taj povjesničar već stalno vraća u povijesne teme, onda ne bi bilo loše da objasni što misli o ustaškim odorama na obljetnicama bleiburške tragedije. A trebao bi, istine radi, sjetiti se i da se Ivica Račan odrekao komunističke ideologije, odnosno donio deklaraciju kojom osuđuje komunističke zločine i ispričava se uime svih onih koji su odgovorni za njih. Nikada od Karamarka međutim nismo čuli da se ispričao zbog toga što su pojedinci iz njegove stranke, na čelu s tadašnjim predsjednikom Ivom Sanaderom, opljačkali Hrvatsku. “Ja se zbog toga neću ispričavati. Pa neće se valjda ispričavati stranka koja je stvorila Hrvatsku”, kaže Karamarko.

Zašto bi se Karamarko ispričao za nešto što je bilo prije sedam, osam godina, kad bi Milanović trebao za nešto što je bilo prije 70 godina? Zašto bismo slušali o tome šta će biti 2017. kad možemo o tome šta je bio 1971.? Valjda zato što HDZ još nije završio gospodarski program pa da se ljudi malo zabave s drugim stvarima.

Iz programa HDZ-a smo čuli neke njegove natruhe, poput onog da će smanjiti poreznu presiju, da će poticati poduzetnike, da će dovesti investitore. Jednom riječju, teći će med i mlijeko, samo kad taj jugofil i titoist Milanović ode iz Banskih dvora. Niti u primisli još nemamo datum izbora, ali predizborna je kampanja u punom zamahu. Programe kako nas misle izvući iz krize ne znamo, pa nam umjeto kruha nude igre s Titom i komunističkim zločincima.

Karamarko možda još nema gotovu jamstvenu karticu s lijepo upakiranim obećanjima, poput one Sanaderove, ali zato barem znamo da voli Hrvatsku više od SDP-a. Baš kao i Sanader koji je 2004. izjavio: “Nema toga koji se može natjecati s HDZ-om i sa mnom osobno u ljubavi prema Hrvatskoj. Neću dopustiti da itko bude veći od mene kad se radi o ljubavi prema Hrvatskoj.”

Ispala je to na kraju, za sve nas, jedna nesretna ljubav.