KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA Podcjenjujemo li ‘Islamsku Državu Iraka i Sirije’ u Libiji?

Dok se takozvana Islamska Država Iraka i Sirije bavila Irakom i Sirijom, Evropa je to smatrala brigom svojih američkih saveznika, koji su to zakuhali, pa neka i kusaju. Onoga časa kada je ta tvorba, poput gipke hobotnice ili munjevita raka, jednim svojim krakom dohvatila Sirtu u Libiji, prijeteći da posve zavlada tom nestabilnom državom, Evropa se lecnula, barem na svome južnom rubu. Jer najjužniji rub Evrope jedva da je 200 milja od Sirte, otprilike koliko je Vukovar od Zagreba, ako smijemo podsjetiti. I, da, ne zaboravimo, kašu u Libiji zakuhala je Francuska, krenuvši ubiti Gadafija prije negoli on eventualno kaže koliko je novca dao Sarkozyju.

Francuska je sunula onamo, sve se rugajući Italiji kako nema petlje uredovati u svojoj bivšoj koloniji, za razliku od Francuske, koja je tako uspješno riješila probleme u Maliju, Čadu i sličnim bivšim kolonijama, da onuda sada Boko Haram hara neometan.

Jurnuo je Sarkozy, ali nije spasio poljuljani rejting niti je ponovo izabran za predsjednika, a nije ni pripremio plan za dan poslije - pa je poslije manijaka u tvorbi umjetno skrpanoj od Tripolitanije, Cirenaike i Fezana nastao kaos u koji se “Islamska Država” ubacila bez problema. Problemi su nastali tek kad je nagazila Egipat. Koji je tu manijakalnu tvorbu već napipao na Sinaju, kao kobnu kvržicu na istoku, a sada mu je rak rana zinula i na zapadu, progutavši u jedan mah 21 kopta, tj. kršćanskog Egipćanina.

Da malkice podsjetimo što je ta “Država”. U nas se najčešće spominje kao ISIL, što je engleski akronim za Islamsku Državu Iraka i Levanta. Arapski ona samu sebe naziva ovako (transliterirano u latinicu): “ad-Dawlah al-Islamijah f• al-'Iraq waš-Šam”. E, onaj Šam na kraju nije Levant (koji je za nas ipak širi pojam), nego naprosto Sirija, velika Sirija (prije negoli je od nje otkinut Libanon s jedne, a Iskenderun s druge strane i prije nego li je ona sama za se prihvatila drevno sirsko ime: Surija). Dakle, ako ćemo prevoditi, to je “IDIS” (striktno u navodnicima, ili s pridjevkom takozvana, jer je nitko nije priznao), a ako ćemo se držati izvornika, to je “DaIIŠ”, pojednostavljeno “Daiš”.

Da ne zaboravimo: ona kani ponovo uspostaviti kalifat i natjerati muslimane da prihvate onakav sunitski islam koji njezini prvaci smatraju jedino ispravnim, a kršćane da teško i podložnički okaju svoju “križarsku” ideologiju kojom su “htjeli poniziti” islam. Što se nas agnostika i ateista tiče, stvar je još jednostavnija: budući da smo bogohulni neće nam ni glavu otkinuti, nego će nas kamenovati (kako se kamenuje Šejtan, Sotona, na Arafatu) ili žive spaliti, pa smo pečeni. Nisu budale da troše na svoj Guantánamo.

Zapad, kao i obično, kupuje vrijeme. To je radio i s ostacima Jugoslavije, to čini i s Ukrajinom, ama to je radio i s Hitlerom otkad je ušao u Saar (ako ne kupuje vrijeme, onda rukne, poput Sarkozyja u Libiji, pa zaboravi dovesti posao do kraja).

Egipat, vala, ne.

Stoga “Daiš” nailazi na daleko najteže riječi osude baš na vlastitoj, sunitskoj strani islama, i to sa strane najpriznatijega vjerskog autoriteta nakon ukidanja kalifata: velikog imama kairskoga Al Azhara Mohammeda Ahmeda el-Tayeba.

Prvo je s Al Azhara stigla krajnje jasna i radikalna fetva protiv “Daiša”, nakon spaljivanja živoga jordanskog pilota, ratnog zarobljenika: „Ubojice zaslužuju da budu ubijeni, ili razapeti na križ, ili da im ruke budu odsječene“. Nakon gotovo podjednako okrutne egzekucije 21 egipatskog kopta u Libiji Al Azhar je zabranio muslimanima i da gledaju i da prenose snimke “Daišovih” egzekucija. On zahtijeva od svih starih i novih elektronskih medija, od televizije do Twittera, da izbjegnu širiti propagandu takozvane “Islamske Države” i da budu jasni u prokazivanju i osudi “zločina terorista”:, da ne služe njihovu “opakom cilju”. I egipatski režim predsjednika generala al-Sisija žestoko je reagirao na ubojstvo 21 kopta. Dok je prethodni predsjednik, svrgnuti Mohammed Morsi, čak javno tvrdio da kopti moraju ili preći na islam ili se iseliti, sada je država reagirala po laičkom načelu, osvećujući se bombardiranjem za ubojstvo svojih državljana bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. To nije zanemariv podatak za Egipat, gdje su kopti ipak razmjerno ugnjetena manjina.

Upotki egipatske reakcije svakako je borba ne za prevlast nego za opstanak među sunitskim ideologijama: prevlada li “Daiš”, naime, Al-Azhar je pečen sa svom svojom tradicijom duljom od milenija. A i egipatska država, čak i Muslimanska braća, odakle je izniknuo Morsi.

Po istoj logici je oštro reagirao i hašimitski kralj Jordanije, izravni fatimidski potomak poslanika Muhammeda, Abdullah II ibn al-Hussein (Hašim po kojemu se zovu bio je Muhammedov pradjed, kroz stoljeća su bili emiri Mekke, odakle ih je istjerala vehabijska saudijska dinastija).

Egipatska reakcija sjela je kao kec na devetku evropskome kunktatorstvu. Italija je izvrstan primjer.

Kad je “Daiš” zauzeo Sirtu, talijanski dužnosnici su prvim brodom utekli iz Libije, ni na avione nisu čekali. Ostali su, ipak, tehničari i ini uposlenici naftnih firmi, počev od ENI-ja. Italija je pupčano ovisna i o libijskim i o ruskim energentima, u Libiji ima angažiranih oko 800 milijuna eura kapitala - ali ima i za vratom breme svoga kolonijalnog angažmana u Libiji 1911-1951, protkanoga fašističkim zločinima. To je Gadafi vadio iz korica kad god bi mu odgovaralo, ucjenjujući Berlusconija, a D'Alema je, došavši u Libiju kao talijanski premijer, prvo položio vijenac na spomenik žrtvama fašizma (u Libiji te spomenike nisu rušili).

Ostao je i biskup fra Giovanni Martinelli, apostolski namjesnik u Tripoliju. “Kako bih mogao ostaviti kršćane same?” argumentirao je svoje odbijanje da ode, makar mu glavu otkinuli.

Dabiq (“Daišov” on line magazin, nazvan po sirijskom gradu, spomenutome u Poslanikovu hadisu o Armagedonu, kao mjesto konačnoga pobjedničkog sraza muslimanske vojske protiv kršćana) objavio je svojedobno fotomontažu s “IDIS”-ovom crnom zastavom na Trgu Svetog Petra u Vatikanu, poručivši da će doći u Rim i pokoriti tamošnje žene. A po osvajanju Sirte londonski Daily Telegraph je objavio, navodno iz obavještajnih izvora, da “Daiš” kani među izbjeglice infiltrirati svoje šehide (“mučenike”), tj. teroriste samoubojice.

To u talijanskome Ministarstvu obrane smatraju malo vjerojatnim: niti bi “Daiš” riskirao da mu se odabrani borci podave u moru ili zaglave u rukama talijanskih sigurnjaka, niti su atentate po Parizu ili Kopenhagenu počinili infiltrirani, nego evropski državljani, regrutirani među ogorčenima diskriminacijom.

Razočaran odlukom Renzijeve vlade da odgodi parlamentarnu raspravu o priznanju Palestine, D’Alema je upozorio da je bolje Palestincima dati nadu, nego se poslije čuditi kad se i ondje razbukta ekstremizam.

Prvi talijanski refleks bio je: zahtijevati međunarodnu intervenciju i izraziti spremnost da je predvode. To je Italija ponovila i pred Sigurnosnim vijećem u noći sa srijede na četvrtak. Ministrica obrane Pinotti je rekla: ako smo u Afganistan slali do 5000 ljudi, u Libiju možemo i više. Neki anglosaksonski genijalci su to “preveli” da Italija ima samo 5000 vojnika za slanje vani. Ne bi bilo: može ih odmah angažirati do 30.000.

Ali ostaje pitanje na koje je zaboravio Sarkozy: a što onda?

Pa je uslijedila čuvena mantra: treba pokušati političko rješenje. Političko rješenje? Ma vidjeli smo ga u Daytonu, eno već sedamdesetak godina skakuće živahno po Palestini,a “Daiš” samo čeka pregovarače i priprema im topao doček: kavez, kerozin i žigice. Italija bi, za nevolju, mogla i sama, ali bi plač i škrgut zubi popratili prvi lijes koji bi se vratio, a razbudili bi se pacifisti koji su i Miloševića gledali kao socijalista. Uostalom, i ona se trgnula tek kad joj je planulo pod prozorom. Nije to pitanje Italije, nego Evropske unije. A ona se obično budi tek kada krv teče ne potocima nego bujicom. To smo barem vidjeli sami.