KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA Svejedno je koji je maneken na čelu, pitanje je može li HRT uopće služiti kao javni servis

Prijeka dekapitacija Gorana Radmana odviše miriše na političku čistku a da bi novinarski stalež smio na to ostati ravnodušan. To bi bio opasan presedan - da je presedan.

Nemamo se zašto pridružiti krokodilskim suzama oporbe zbog smjenjivanja Gorana Radmana s čelnog mjesta Hrvatske radiotelevizije. Dok je bila vlast, SDPH je prekrojila pravila da bi vlast opet lakše kontrolirala HRT. Što je sijala, svi žanjemo. Ne samo na Prisavlju.

Uostalom, Radmana nijedna stranka ne voli. To mu valja bilježiti u dobro, ali nije dovoljno. Radman se nije upisao u srce ni svojim novinarima: na sudu su padali njegovi otkazi. Oni su tek izvana vidljiv vrh sante čiji opis glasi: HRT je birokratizirani mastodont, u kojemu administracija ograničava novinare, u kojoj orare određuju ne događaji nego tehnika, minuciozno zaštićena papirologijom, u kojoj se o ugovorima ne pregovara nego ih pravna služba nameće zajedno s ponižavajućim uvjetima vanjskim suradnicima itd. Ponaša se kao državna vlast, što dijelom i jest, ali se zahvaljujući tome ponaša i kao zaštićeni rušitelj tržišne utakmice, koji - iza grudobrana pretplate - dampinškim cijenama reklama izvlači tepih ispod nogu ostalim televizijama, a zajedno s njima guši tisak i radio.

Prema dostupnim podacima, Radman je smanjio rashodnu stranu, donekle skresao prebujan aparat, ali niti prolazi niti pada na tome, niti na zaključnom računu, jer politiku on ne zanima kao menedžer, što mu je definicija.

HRT je, rekosmo, autoreferentni dinosaur, državno-tržišna sirena (atraktivan monstrum, naime), čije mane politici ne smetaju dok joj jamči medijsku promenadu. Nema jedne mane HRT koja nije odraz htijenja političke kaste.

Nije dakle pitanje tko je na čelu HRT, “njihov” ili “naš”, čak ni dobar ili loš. Pitanje je, prvo: treba li nam javni servis u televizijskom informiranju. Vjerojatno treba. Drugo: može li ovakva HRT to osigurati? Teško. Nikakva kadrovska rokada ne nadomješta političku volju, a kamoli strategiju.

Je li put u izdvajanju javnog servisa, financiranoga parafiskalnom “pretplatom”, iz komercijalnog diva, ne samo knjigovodstveno (k vragu vaši oour-i, pamtimo kako se to “naštimava”), nego i organizacijski, i kadrovski? Je li put u (su)financiranju javnih sadržaja, bez obzira na to koja ih televizija ili radio nude? Dok sve to nije na dnevnom redu, svejedno je koji maneken nosi najnoviji model.