Presuda Međunarodnog suda pravde nije bila iznenađenje, štoviše, posve je očekivana. Sud je odbacio obje tužbe. Ni Hrvatska, ni Srbija nisu uspjele dokazati međusobne genocidne namjere, mada su se s obje strane u proteklom ratu dogodili strašni zločini, neki i genocidnog karaktera.
Premda je ishod bio predvidljiv, Zagreb - kako je to odmah konstatirao i premijer Milanović - nije zadovoljan presudom. Zaista, Beograd ima više razloga za zadovoljstvo. Zato što je protutužba Srbije bila samo manevar za bušenje i rušenje hrvatske tužbe. Pravni su stručnjaci neriješen rezultat odavno najavljivali, pogotovo nakon što ni Bosna i Hercegovina nije uspjela dokazati odgovornost Srbije za genocid u Srebrenici. Pravna je norma postavljena maksimalno rigorozno. Zločini moraju imati masovan karakter i moraju biti vođeni namjerom za potpunim istrebljenjem određene skupine. Bez ispunjenja tih uvjeta nema genocida. Veliki broj likvidacija, koje su u Slavoniji počinili JNA i srpske snage, ne dokazuju - prema odluci suda - genocidne namjere, nego namjeru etničkog čišćenja teritorija zamišljene srpske države.
Ako se moglo znati da je tužba za genocid protiv Srbije uzaludan posao, da joj dosadašnja sudska praksa ne garantira prolaz, logično je onda postaviti pitanje smisla cijelog, više od 15 godina dugog postupka. Samo pokretanje tužbe dogodilo se 1999. godine, u sumrak Tuđmanove vlasti, kada su umjesto već teško bolesnog hrvatskog predsjednika kolo na Pantovčaku vodili neki drugorazredni politički miševi. Od tada pa do danas sve su garniture koje su vladale Hrvatskom bile svjesne da tužba protiv Srbije neće uspjeti, ali ni jedna nije imala petlje za njeno povlačenje. Svaka je strepila od silno raspirenih očekivanja građana.
Rasplet suđenja Hrvatsku će baciti u novi krug razočaranosti i ogorčenja. U prvim reakcijama inzistira se da je na djelu duboka razlika između prava i pravde. No, proteklih godina jasno se vidjelo da je osjećaj pravde često etnički obojen. U Hrvatskoj se - da krenemo od vlastitog praga - u velikom dijelu javnosti pravednim doživljava da za zločine u Oluji gotovo nitko nije pravomoćno osuđen. Na sva se usta tvrdi da je Domovinski rat čist kao suza. Notorno je da se Hrvatska branila od agresije, njen je rat bio pravedan, ali nije bez sjene, bez obzira na to koliko se o tome šutjelo. Ako recentni masovni dernek za nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca hrvatska javnost ne doživljava neprihvatljivim, onda je generalno filing za pravednost u Hrvatskoj jako poremećen.
Ostane li osjećaj pravde nezadovoljen - kao što je to u slučaju ove presude nesumnjivo riječ - krivnja ne mora biti na sudu ni na pravnoj normi. Teška razočaranost zna biti posljedica nerealnih očekivanja. Zato presuda iz haaške palače mira neće donijeti mir državama kojih se tiče. Mir između Hrvatske i Srbije može se uspostaviti samo iznutra. Neće doći iz Haaga ni s bilo koje druge međunarodne adrese. Mir mogu graditi samo politički lideri u Zagrebu i Beogradu. Pametna i odgovorna politika sada bi pod hitno zaklopila knjigu koja je otpočetka bila osuđena na neuspjeh i odmah bi se okrenula konkretnom poslu, među ostalim i saniranju još otvorenih ratnih rana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....