KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Tomislav Karamarko želi ovlasti kakve je imao doktor Franjo Tuđman

Ne samo s Ivom Josipovićem kao svojim izravnim konkurentom na predsjedničkim izborima, nego Kolinda Grabar Kitarović ovih dana jednako često mora polemizirati i sa svojim stranačkim šefom Tomislavom Karamarkom. Koji je s nekoliko izjava otkrio da je smatra tek sredstvom ostarivanja vlastitih enormno nabujalih ambicija. Ne pretendira on samo na premijersku funkciju. Sebe već vidi kao hrvatskog kancelara.

Karamarko, prvo, otkriva da funkciju predsjednika Republike smatra nevažnom, pa bi - dođe li na vlast i bude li imao potrebnu dvotrećinsku parlamentarnu većinu - ukinuo njegovo izravno biranje i, tobož zbog razloga racionalnosti, preselio ga u Sabor. Svojoj bi kandidatkinji - osvoji li Pantovčak - dopustio da “odradi svoj mandat”, jasno dajući na znanje kako su njene javno proklamirane ambicije o pokretanju Hrvatske tek prazna priča.

Drugo, šef HDZ-a osobno želi kancelarsku poziciju. Nije mu dosta premijerska funkcija. Promijenit će Ustav. “Sve vitalne izvršne funkcije moraju se nalaziti u Vladi”, kaže. Karamarko faktički sebe vidi u ulozi Franje Tuđmana. Svemoćnika koji je sve konce vlasti držao u svojim rukama. Preslikao bi Tuđmanove ovlasti, ali bi ih preselio u Vladu, tamo gdje bi možda mogao zasjesti.

Izgleda da mu se jako svidjela teza koju je nedavno u javnost plasirao ratni premijer Nikica Valentić, objašnjavajući da su budućem šefu Vlade - zbog izvanrednih okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi - potrebne veće ovlasti. Konkretno, da bi Vlada trebala imati mogućnost donošenja uredbi sa zakonskom snagom. Njegov je intervju objavljen pod naslovom “Tomislav Karamarko trebao bi biti kancelar”. Lojalnost HDZ-partiji može se razumjeti. Ali, Valentić je nešto dužan i svom ugledu. Barem toliko da svoje ime ne stavlja u funkciju rješenja koja bi za Hrvatsku bila pogubna. Jedno je navijati za pobjedu HDZ-a ili Kolinde Grabar Kitarović na izborima, sasvim drugo reklamirati Karamarka kao budućeg kancelara.

Treba li Hrvatskoj takav model vlasti? Ne, ne treba.

Kancelarski je model, prvo, potpuno suprotan onome što građani Hrvatske žele i očekuju. Građani ne samo da i dalje žele neposredan izbor šefa države, nego traže svoje direktnije sudjelovanje u izboru političkih dužnosnika i kreiranju ukupnih političkih struktura. U tom pogledu čini se da Kolinda Grabar Kitarović bolje od Karamarka razumije raspoloženje javnosti. “Smatram kako je izborni legitimitet koji se dobije na izravnim izborima bitan za funkciju predsjednika”, kaže. Predsjednik izabran u parlamentu bio bi proizvod političkih i stranačkih formacija, a ne izbor naroda.

Drugo, kancelarskim sustavom bitno bi se poremetio postojeći balans u vrhu države. Prema postojećem modelu, institucija predsjednika Republike predstavlja protutežu vlasti koja je koncentrirana u Vladi i premijeru. Promjenom odnosa između dva brda vlasti u Hrvatskoj cjelokupna bi se arhitektura države nagnula poput kosog tornja u Pisi. Funkcija predsjednika dodatno bi oslabjela, ojačala ona premijerska. Ivo Josipović ispravno konstatira da bi implementacija Karamarkova kancelarskog modela značila uvođenje sustava neograničene moći nad kojim ne postoji nikakva kontrola. Šef države bio bi tek protokolarna figura, bez sadašnjih ustavnih ovlasti, ali i bez jakog legitimiteta koji proizlazi iz činjenice da su ga građani, jedinog u čitavoj plejadi državnih čelnika, izravno birali. U tom slučaju njegova funkcija faktora balansa i stabilizatora političkog sustava potpuno bi nestala.

Treće, Hrvatska, naravno, treba jakog premijera, ali prije svega treba premijera koji zna što radi. Karamarko svakodnevno pokazuje da nije sposoban biti ni šef opozicijske stranke. Istina, čvrsto je ustrojio HDZ i uspijeva nadjačati Kukuriku ekipu. Ali na razini proizvođenja politike potpuno je konfuzan i potkapacitiran. Koja je to politička ideja koju je s čela HDZ-a uspio artikulirati i predstaviti javnosti? Svi njegovi pokušaji završavaju brodolomom. Sam Valentić otvoreno se suprotstavio njegovu poništavanju ključne Tuđmanove ideje, one o nacionalnoj pomirbi, o kojoj tvrdi da je promašena i da je treba opozvati. Kao što smo ovdje već pisali, nije problem što Hrvatska nema kancelarski sustav, nego je problem što nema čovjeka za kancelara. Nije problem u navodno nedovoljnim premijerskim ovlastima, nego u tome što šefovi Vlade, postojeći, a i oni koji bi to mogli postati, ni s raspoloživim ne znaju što da rade.

Četvrto, Hrvatska je model koncentracije vlasti u rukama jednog čovjeka već imala. U vrijeme Franje Tuđmana, čitavo desetljeće, imala je predsjednički sustav, za koji je u ratnim uvjetima možda i bilo rezona, ali njegov se autoritarni model vlasti u miru morao dekonstruirati. Kancelarski je sustav - faktički, premda ne i formalno - bio uspostavljen za vrijeme Ive Sanadera. Ne treba, valjda, podsjećati kako je to završilo? Da je premijer bio manje moćan, možda bi i počinjena šteta bila manja. S iskustvom koje ima Hrvatska bi od takvih modela osobne vlasti morala bježati.

Peto, nevjerojatno je da se baš Tomislav Karamarko nudi za prvog hrvatskog kancelara. Čovjek koji je - gle slučajnosti! - konstantno najnepopularniji u državi. Potpuno je nejasno kako takav ima petlje aspirirati na funkciju premijera. Za razliku od Zorana Milanovića, koji mu u posljednje vrijeme na začelju pravi društvo i kojemu je rejting pao u podrum u drugoj, trećoj godini mandata, Karamarko bi kao šampion nepopularnosti trebao startati. Kako misli da će s takvom reputacijom na takvom mjestu uopće moći funkcionirati? Onako kako funkcionira u HDZ-u? Stegom i policijskom logikom? Valjda je logično da baš takvi rade protiv izravnih izbora i žele prigrabiti vlast koju sami nikada ne bi mogli osvojiti. U svakom slučaju, šef je HDZ-a svojim intervencijama predsjedničke izbore učinio jako važnima. Njegovih je nekoliko rečenica bitnije od svega što je njegova kandidatkinja dosad izgovorila. Više nema nedoumica o tome što se iza Kolinde Grabar Kitarović zapravo valja.