KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA Kako je Šimunić postao Torcidin heroj i učitelj povijesti navijačima

Kad se na sportskom stadionu dogodi kakav incident koji uključuje baklje, petarde, hukanje ili svastike, onda moji kolege novinari obično u repertoaru imaju cijelu malu lepezu eufemizama. “Šačica neodgovornih”, obično napišu, ili pak “neodgojena manjina” i “malobrojni izgrednici”, piše Slobodna Dalmacija.

U nedjelju u Splitu nije bilo “šačice”, “manjine“ ni “izgrednika“. Doslovce sav (ali sav!) sjever, te lavovski dio istočne tribine te se prohladne poljudske večeri punih pet ili šest minuta zabavljao tako što je zborno i složno − kao u Nürnbergu − koreografirao svoj mali, južnjački “Sieg Heil”.

“Za dom“, graknuo bi složno sjever, a onda bi istok − nešto razrjeđenije i nesložnije − odvratio “spremni!“, dakako, uz uvis podignute ruke. Tog popodneva mogli smo jasno vidjeti kako narod koji ima ovakvu omladinu − kako bi rekao onodobni maršal − ne mora strahovati za svoju budućnost.

Uz ustaški poklič, ruku su u vis dizali i desetogodišnjaci i dvanaestogodišnjaci, a u redu ispred mene dvije su mlade matere petogodišnjoj djeci pokazivale kako ispravno uspraviti ruku i izgovoriti “splemni!“. Te nedjelje jasno smo mogli vidjeti što je nama naša borba dala, te koji su rezultati dvadesetogodišnjeg združenog djelovanja župnih dvorova i HTV-a, Vlatka Markovića i Davora Šukera, škole, obitelji i dvorane Nadbiskupskog sjemeništa.

Činjenica da stadion koji je 1980. tako tronuto plakao za Titom sada kliče Paveliću sama je po sebi − naravno − gorko ironična. No, unutar te velike ironije postoji i jedna druga, manja. Naime, čovjek koji je sve to zakuhao – dakle, Joe Šimunić − još je do prošlog tjedna bio najomraženija osoba na internoj listi splitskih navijača.

Nakon što je pogazio zadanu riječ i odbio se “odmetnuti u Hajduke“, te nakon što je poput pravog ustaše pošao u “glavni grad Hrvata“ na Mamićeve jasle, Joe Šimunić bio je u Splitu dvije godine persona non grata, onaj kojemu se na dodir lopte zviždi i onaj kojeg “mater 99,9 posto traži”. Jedan majušni “Sieg Heil” − međutim − bio je dostatan da Hajdukovi mladoturci to prebrišu spužvom.

Samo jedan performans mikrofonom bio je dostatan da Mamićev stoper postane Torcidin heroj, a da hrvatska navijačka okuka pronađe svoga učitelja povijesti. Stoper oskudne inteligencije, s osmoljetkom završenom u Canberri i “kolegijem iz povijesti“ svladanim kod dvojice dida u Fojnici i Pridrazi, postao je tako ekspert za noviju povijest koji nas novinare i profesore šalje u knjižnicu da čitamo knjige.

Kako je moguće da Joe “mater te traži“ najednom od Mamićeva stopera postane idol Hajdukovih navijača? Moguće je. Moguće je isto onako kako je bilo moguće da navijači Hajduka podržavaju Tuđmana, čovjeka čiji je politički projekt bio da Hajduk uvijek bude drugi.

Moguće je, kao što je moguće bilo da u Hajdukovim upravama sjede ljudi kojima je zapravo bilo draže da Croatia bude prvak, da se ćaća ne ljuti. Moguće je, kao što je moguće da u Hajdukovu marketingu rade ljudi koji za kalendar retuširaju stare fotografije, jer ih Hajdukova povijest peče i jer im se gadi, piše Slobodna Dalmacija.

Moguće je, kao što je moguće i to da su se Hajdukovi trofeji desetljećima skrivali po grobnicama, jer su bili politički smrdljivi. Pa kad je sve to moguće, onda je, naravno, moguće i to da navijači kluba koji je kolektivno s upravom pobjegao u partizane na stadionu kliču onima s kojima su partizani ratovali.

Sjeverna okuka ni do sada nije vidjela nikakvo proturječje u činjenici da voli jedan nogometni klub, a ne voli njegovu povijest, svjetonazor i prošli duh. Takvim ciljanim zaboravom “Hajdukovi“ su navijači mnogo puta ubili klub, ubili su ga u devedesetima, ubijali su ga i nakon toga, a sada su ga − posljednji put i najgore − ubili u nedjelju. Od nedjelje, “Hajduk“ više ne postoji, a ubio ga je njegov sjever.

Ali, u ovoj priči mene ne zanima sjever. Mene kudikamo više zanima istok, na kojem sam te nedjelje sjedio i ja. Na tom istoku dobra je polovica tribine odzdravljala ustašama, ushićeno uzdižući ruku u nacistički “Heil!“. Druga polovica − u koju sam spadao i ja − šutjela je. Vidjeli ste neke sredovječne ljude kako postiđeno gledaju u pod, kako pilje u zgnječene čikove i zgužvane jučerašnje novine. Šutjeli su zbunjeni, i čekali da “to“ prođe, onako kako čovjek čeka da prođe reful bure. Nitko nije zazviždao. Nitko se nije pobunio. Ti su ljudi te večeri i doslovno bili to famozno “šutljivo građanstvo“.

A mnogi od tih šutljivih građana (kao i − bome − mnogi od novopečenih ustaša!) imaju na svojoj koži i u svojoj rodovnici razloge da im se “za dom!“ gadi. Već i sama činjenica da su Dalmatinci znači da mnogi od njih moraju imati pretke koji su na koži osjetili ideologiju koju se te poljudske večeri slavilo. Nemali broj onih koji su te nedjelje sjedili na stadionu ima dide, tete, barbe i prabake koji su stradali od ”Prinz Eugena” ili Talijana ili četnika ili ustaša u kakvim Gatima, Jabuci, Brnazama ili Košutama.

Mnogima od njih stričevi ili praujaci spadaju u one desetke tisuća Dalmatinaca koji su izginuli po Kamešnicama i Dinarama, ili među onih tri i pol tisuće koji su izginuli samo na Malim Barama na Zelengori.

Mnogima od njih koji su tog popodneva bili na Poljudu imena su rođaka ispisana izblijedjelim verzalom na nekom od onih nebrojenih spomenika “žrtvama fašističkog terora“ od Kaštela do Hrvaca, od Murtera do Prvića, od Vrbanja do Majdana. Unatoč tome, naši su šutljivi građani šutjeli. Šutjeli su kao pizde.

A šutjeli su kao pizde zato što šute tako već četvrt stoljeća. Već četvrt stoljeća neki mali dalmatinski građani zatajuju svoje pretke i zabijaju nož u leđa svojim didovima svaki dan nanovo.

Prolaze svaki dan pokraj spomen-ploča žrtvama fašizma, spomen-ploča premazanih masnom crnom ili išaranih sprejem, i pretvaraju se da ih se to ne tiče. Gledaju zidove s nacističkim svastikama − svastikama koje su spalile njihova sela − i pretvaraju se da ih se to ne tiče. Gledaju kako mladi “patrioti“ “dekoriraju“ spomenike na kojima su im ispisani babe, stričevi i pradidi, i šute. Prođu pokraj tih masno premazanih, škvorcanih i naciklih ploča šutke, zadubljeni u pod, gledajući u zgažene čikove i stare novine, isto onako kako su to u nedjelju činili na Poljudu. To su Dalmatinci 21. stoljeća: ljudi koji su izdali svoju povijest i svoju familiju, onako kako je sjever izdao Hajdukovu.

Ti šutljivi ljudi − te kukavice − krivi su što živimo u kloaci u kakvoj živimo. Jer, fašista ima svugdje. Onog čega nema svugdje jesu građani. Građani koji imaju ponosa i samopoštovanja da brane ono što jesu. Ili barem − što su bili.