KOMENTAR JUTARNJEG Hrvatski film sad je nalik BiH reprezentaciji; više nema tapšanja - uspjeh treba ponoviti

Postoje dva donekle objektivna kriterija po kojima se može mjeriti uspješnost jedne javne kinematografije. Prvi od tih kriterija je odjek kod domaće (ili još bolje: strane) publike, a drugi je uspješnost u umjetničkom svijetu, koja se mjeri vidljivošću na bitnim svjetskim festivalima.

Posljednjih desetljeća, hrvatska je javnost bila opsesivno i sa stanovitom negativnom fascinacijom obuzeta lošom gledanošću domaćih filmova. Ta slaba gledanost postala je predmet javne rasprave, pa čak i pučkih viceva poput onog “nema snimat nove filmove dok se ovi ne odgledaju”.

Suočen s tim ozračjem, Hrvatski audiovizualni centar počeo je programirati nacionalni igrani program kudikamo komercijalnije i popularnije. Rezultati te strategije očitovali su se prvi put prošle godine, kad je hrvatski film prvi put u ovom stoljeću dosegao 350.000 prodanih ulaznica i oko 10 posto nacionalne prodaje ulaznice - što je rezultat koji se neće lako ponoviti.

Obuzeta gledanošću, hrvatska javnost i filmska politika izgubile su iz vida drugi kriterij uspješnosti, a to je inozemna vidljivost. I premda bi se protiv oligopolskog sustava velikih filmskih festivala moglo reći štošta lošeg, ostaje činjenica da se tu vidljivost doseže isključivo ili gotovo isključivo kroz nekoliko velikih festivalskih “mamuta” koji drmaju svijetom art-filma. A na tim festivalima u posljednjih su četvrt stoljeća hrvatski filmovi bili rijetkost.

Od osamostaljenja, samo je jedan hrvatski film igrao u natjecateljskom programu nekog od tri velika europska A festivala. Svega se desetak hrvatskih filmova u tom razdoblju uvrstilo ne velike festivale, i to mahom u Berlin i Karlove Vary, festivale koji zbog tradicije i zemljopisa više pažnje pridaju istočnoj Europi. Sviličićev “Takva su pravila” tek je drugi hrvatski igrani film koji se prikazuje u Veneciji od 1990., a u Cannesu nije igrao ni jedan.

Zašto je tako? Razloga je nekoliko. Najopćenitiji je generalni gubitak interesa globalnog art-tržišta za Istočnu Europu. U posljednjoj dekadi, globalni se interes usmjerio na jugoistočnu i istočnu Aziju i Latinsku Ameriku, a istočna Europa izgubila je onaj atrakcijski potencijal koji je imala u vrijeme hladnog rata. Dovoljno je reći da ni češki ili poljski film nisu imali predstavnika u konkurenciji Cannesa od 1990.

Drugi je razlog nikakav kulturni i filmski imidž Hrvatske. U tom smislu, indikativna je rečenica koju je prošle godine tijekom predstavljanja hrvatske kinematografije u Parizu izrekao poznati tunisko-francuski filmski kritičar i direktor Francuske kinoteka Serge Toubiana, koji je rekao “do večeras, nismo ni znali da postoji hrvatska kinematografija”. Mnogi hrvatski producenti žalili su se da bi im festivalski selektori odbijali filmove s izgovorom kako Hrvatska naprosto “nije seksi”.

Treći razlog je i slaba kultura koprodukcija. Veliki festivali produžena su ruka kapitalističkog koprodukcijskog oligopola, pa filmovi u njih uvijek ulaze lakše ako na špici imaju jake pariške ili njemačke koproducente. S tim je u vezi znakovito i to da su Sviličićevi “Mirni ljudi” također film koproduciran s Francuskom.

Treći razlog su - dakako - i sami filmovi. Hrvatska kinematografija je od 2000. imala stanovit broj solidnih ili vrlo dobrih filmova. No da biste izišli u svijet iz kinematografije koja “nije seksi” i nije koprodukcijski integrirana, vi ne trebate samo vrlo dobre - vi trebate izuzetne filmove. Takvi izuzetni filmovi - kao “Smrt gospodina Lazarescua” ili “Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana” - izveli su pred desetak godina iz izolacije rumunjsku kinematografiju, koja je bila jednako nevidljiva kao i hrvatska. Takvih izuzetnih filmova mi ipak nismo imali.

Ulazak “Mirnih ljudi” u Orizzonte - ukratko - jest uspjeh - ali umjesto kao kolosalni uspjeh, ovaj ulazak treba prije shvatiti kao kamenčić u mozaiku koji tek treba složiti. Nogometnom usporedbom, hrvatski film sad postaje nalik bosanskoj nogometnoj reprezentaciji. Dosad su vas tapšali po ramenu i govorili da niste loši, ali se ne bi nigdje kvalificirali. Sad ste prvi put ušli, ali samo u eliminacijsku grupu. Sad taj doseg treba ponavljati i ponavljati. I preći u drugo kolo.