PIŠE SNJEŽANA PAVIĆ

KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Nije naš problem Ruža Tomašić, nego većina koja šuti

Jesu li vas učili u školi da su se pod NDH svi Srbi i Židovi prvo morali iseliti iz stanova sjeverno od poteza Maksimir - Ilica? Nisu, zato što ni partizani nisu vraćali oteto
Zagreb, 131213.Ured Ruze Tomasic, Petrinjska ulica.Zastupnica u Europskom parlamentu Ruza Tomasic odrzala je danas konferenciju za medije.Na konferenciji su uz Ruzu Tomasic govorili Mate Mijic, voditelj ureda i Tamara Kalistovic, voditeljida ureda u Bruxelesu.Na fotografiji: Ruza Tomasic.Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
 Bruno Konjević / CROPIX

U centru Beča na puno se zgrada nalaze metalne pločice: na njima su urezana imena nekadašnjih stanara s godinama rođenja i godinama nestanka. Negdje su to cijele obitelji, često stariji parovi ili stare žene koje su živjele same. Kad staneš ispod imena Ruth Stein, koja je 1940. napunila 60 godina, pitaš se je li oduvijek živjela sama? Možda je bila drska glumica, liječnica? Ili joj je muž umro, a djeca na vrijeme pobjegla preko Švicarske? Tu, ispred zgrade u kojoj je živjela, pokraj vrata kroz koja je svakodnevno izlazila po kruh ili mlijeko, u šetnju s prijateljicama ili do šnajderice iza ugla, Ruth postaje stvarna osoba, biće poput tebe i mene, tvoje ili moje majke.

U Beču je prije anšlusa živjelo 170.000 Židova, a 65.000 ih je ubijeno. Na spomeniku na Judenplatzu u sivu kamenu kocku urezana su imena logora u kojima su pobijeni: Auschwitz i Treblinka, ali i Jasenovac, Brčko, Šabac. Možete li zamisliti to u Zagrebu: da na pročeljima svježe uređenih zgrada oko Trga bana Jelačića, gdje se kvadrat stana prodaje po 3500 eura, stoje istaknuta imena nekadašnjih stanara, Židova i Srba, odvedenih za NDH i onih izbačenih 1945? Da na kućama u Osijeku i Đakovu postavimo ploče s imenima ljudi kojima su pripadale do 1941. i do 1945., imenima židovskim i njemačkim? Imenima hrvatskim, ali u neka doba nepodobna - ili zato što su podržavali bivši režim, ili zato što su bili iole imućniji pa su 1945. označeni kao državni neprijatelji.

Uzmite bilo koji grad u Hrvatskoj: njegov centar spomenik je zločinu. Ako uspijete pronaći još nekoga tko se sjeća, mogao bi vam ispričati, idući od zgrade do zgrade, od kuće do kuće, od gostionice do cvjećarne, kome je to nekada pripadalo i od koga je oteto. Oni nakon 1945. još su i znali biti milosrdni, pa vlasnike ne bi uvijek ubili nego bi ih pustili da pobjegnu ili čak nastave živjeti u nekakvom sobičku. Posebno su lijepa groblja po Dalmaciji: tamo počiva cijeli jedan paralelni svijet iskorijenjen nakon 1945. Što je grob ljepši i na istaknutijem položaju, to možeš biti sigurniji da nasljednici te obitelji odavno više ne žive u Hrvatskoj.

Znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest dr. Davor Kovačić u jednom od svojih radova opisuje kako je Pavelić čim je došao na vlast odlučio riješiti stambeno pitanje svojih pristaša. Piše kako je Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu 7. svibnja 1941. izdalo proglas s naredbom da se u roku od osam dana svi Židovi i Srbi trebaju iseliti iz sjevernog, i tada elitnog dijela grada: svi Srbi i Židovi koji stanuju na sjevernoj strani Maksimirske ceste, Vlaške ulice, Jelačićeva trga, Ilice do mitnice, kao i iz onih dijelova grada koji se nalaze sjeverno od označenog poteza. Usput je izdana i naredba o zabrani kretanja Srba noću, a u lipnju su svim Srbima naredili da se moraju prijaviti, inače će ih otpraviti u zarobljenički logor. Kao i one koji ih budu skrivali. Jesu li vas učili u školi da su se pod NDH svi Srbi i Židovi prvo morali iseliti iz stanova sjeverno od poteza Maksimir - Ilica, a onda i iz ostatka grada? Nisu, svejedno jeste li išli u školu prije 1990. ili poslije. Zato što ni partizani nisu bili oduševljeni idejom da se oteto vrati, nego su nastavili otimati. Zločin se lijepio na zločin. U židovske i srpske vile uselili su se sami, u lošije zgrade naselili su sirotinju. Ni od 1990. nije se ništa bitno promijenilo. Ne, nova vlast nije se trudila ispraviti stare nepravde i kazniti nekažnjene zločine, ni partizanske ni ustaške. Pa u skoro 25 godina slobode i demokracije vi nađete samo Boljkovca za zatvor! I čak i najstrašniji simbol zločina komunizma, Goli otok, danas je tek državno uzgajalište divljači pod upravom lovačkog društva s Raba.

Jer, kako ćete tražiti pravdu za vlasnika vile na Šalati ubijenoga 1945. ako istodobno ne navedete što se dogodilo s prethodnim vlasnikom nakon 1941.? A onda će nekoga zanimati i tko sada živi u toj zgradi i kako se dokopao elitne lokacije. Hrvatski sabor je 1997. izglasao Zakon o naknadi za imovinu oduzetu tijekom jugoslavenske komunističke vladavine: HDZ-u nije padalo na pamet ispraviti nepravdu i vratiti oduzete stanove, jer bi se i mnogi od njih morali iseliti iz otetoga. Zločin se lijepio na zločin. Zato naš glavni problem nije Ruža Tomašić i oni koji će glasati za nju, jer valjda svaka ima svoje revizioniste. Većina je problem, jer se pristojna većina u ovoj zemlji neće zgroziti i distancirati ni od Ruže Tomašić, ni od drugih koji umanjuju zločine, partizanske ili ustaške, one koje je počinila JNA ili HV. Dok Bečani nastavljaju obilježavati mjesta stradanja svojih sugrađana, dotle smo mi pustili da u zrak odlete partizanski spomenici, uvjereni da će sve zlo ovoga svijeta nestati samo ako dovoljno dugo sjedimo negdje na suncu na kavi. Neće. Nije problem Ruža Tomašić, nego ona većina koja se neće zgroziti i neće je osuditi, nego će odmahnuti rukom i praviti se da se to njih ne tiče. Jer, tako istomišljenici Ruže Tomašić postaju većinom i u Hrvatskoj se ponavlja 1941. ili 1991.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:49