KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Savudrijska vala je Milanoviću dala priliku ponašati se kao državnik

Da se nije otkrilo kako je arbitražni postupak o razgraničenju Hrvatske i Slovenije “kontaminiran”, da je slovenski sudac Jernej Sekolec bio u dosluhu s njihovom zastupnicom pred sudom, odavao joj informacije, dogovarao se s njom kako će lobirati za slovensku stranu te naknadno umetao dokumente, Arbitražni sud donio bi presudu koja je mogla odlučiti ishod parlamentarnih izbora u Hrvatskoj.

Arbitraža je trajala tri godine, dakle protegnula se kroz gotovo cijeli mandat Vlade Zorana Milanovića, a objava njezina ishoda najavljena je za sredinu prosinca ove godine - baš pred same izbore. Sudeći prema ranijim izjavama slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca da će presuda biti povoljna za Sloveniju, ali i spekulacijama da bi ona mogla dobiti cijelu Savudrijsku valu (ili Piranski zaljev - kako smo ga svi prije nazivali), evidentno je da se ne bismo dobro proveli. A za lošu presudu Arbitražnog suda pred domaću javnost kao krivac sigurno ne bi bila izvedena Jadranka Kosor koja je 2009. godine kao premijerka sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom ugovorila i potpisala Sporazum o arbitraži. Odgovorna bi bila vlada koja je zastupala Hrvatsku pred sudom i imala mandat braniti nacionalne interese. Može se samo zamisliti kako bi u finišu kampanje bila dočekana objava da smo izgubili Piranski zaljev i tko bi bili nacionalni izdajnici.

Objava snimaka razgovora, sada već bivšeg suca Sekoleca i bivše slovenske zastupnice Simone Drenik, pokazuje, međutim, da nije posrijedi nesposobnost i indolentnost naše Vlade, nego nefer i prljava igra slovenske strane. Tako je Milanović, umjesto gola u zadnjoj minuti utakmice, dobio politički konsenzus i priliku da bude državnik koji je oko sebe okupio redom sve parlamentarne stranke. Svi su došli u Vladu (uključujući i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, s kojim se nije sastao nijednom tijekom mandata), posjeo ih je za stol, ponudio im “savski rizling”, izložio stvari vezane uz arbitražu o granici sa Slovenijom, a nitko nije pustio ni glasa protiv Vladine namjere da izađe iz arbitraže i rasturi sporazum na kojem se ona temelji.

Očekivano. Mali smo narod, a što smo manji, to smo osjetljiviji na nacionalna pitanja. Oko njih smo toliko emocionalni da je potpuno izvjesno kako mogu presuditi ako postanu ulog na izborima. Zato ovo što smo upravo vidjeli u Vladi i Saboru i nije istinsko jedinstvo političkih stranaka, nego je sloga uvjetovana činjenicom da smo u izbornoj godini. Potpuno ista priča vrijedi i za Slovence. S tim što su oni još manji, pa su im i strasti veće. Sada svi u Sloveniji upiru u nastavak arbitraže, od stručnjaka koji tumače kako ne možemo poništiti sporazum, da se arbitraža mora nastaviti, te ističu da se Hrvatska obavezala prihvatiti presudu Arbitražnog suda, pa do političara koji govore to isto, ali svojim rječnikom.

Tako je ministar vanjskih poslova Erjavec imenovanje novog suca u arbitražu, francuskog pravnika Ronnyja Abrahama umjesto suca Sekoleca odmah proglasio diplomatskom pobjedom. Bivši ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel Hrvatsku optužuje da ne želi sporazum sa Slovenijom, da ne želi uređenu granicu, nego incidente i stalnu napetost. On već vidi i krajnji scenarij za Sloveniju, a to je ucjena po iskušanom modelu. Po njemu bi trebalo formirati vladu nacionalnog jednistva i jednoglasno Hrvatskoj spriječiti ulazak u Schengen ako se ne postigne dogovor o granici (s kojim će Slovenija, naravno, biti zadovoljna).Također bivši šef diplomacije u slovenskoj vladi, Ivo Vajgl ponašanje premijera Milanovića i njegov stav da nećemo prihvatiti odluku “kontaminiranog” postupka ocjenjuje diktatorskim - “u stilu tovariša Tita koji nije priznao sud”.

I slovenski stavovi ovise o datumu izbora i odnosu snaga između vlasti i oporbe. Kada se donosio Sporazum o arbitraži, na vlasti je bila manjinska vlada Boruta Pahora, koja je bitno omekšala odnose s Hrvatskom. Sporazum o arbitraži, koji sada svi redom brane, tada je dočekan na nož. Zbog silnih kritika tada mu glavnog političkog oponenta Janeza Janše, Pahor je Sporazum dao na provjeru ustavnosti Ustavnom sudu Slovenije, zatim je tražio potvrdu na savjetodavnom referendumu (i bilo mu je neizvjesno kako će to proći), a tek je nakon toga išla njegova ratifikacija u parlamentu. Nedugo nakon što je izgurala Sporazum, Pahorova vlada se raspala.

Sada, nakon što je Hrvatska odlučila ne prihvatiti presudu o razgraničenju koja bi se temeljila na “kontaminiranom” postupku, ostaje pitanje razgraničenja sa Slovenijom. Ni svi zastupnici koji su jednoglasno podržali Vladu i obavezali je da raskine sporazum ne mogu odgovoriti kako će se ono na kraju riješiti i koliko će nas još koštati. Isto pitanje i jednako neizvjestan odgovor je i pred Slovencima.