KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Što je pad zida značio svijetu, a što Hrvatima

Berlinski zid bio je simbol blokovski podijeljenog svijeta, postojanja željezne zavjese između Zapada i sovjetskog bloka, kao i simbol podijeljene Njemačke. Rušenje Berlinskog zida simboliziralo je urušavanje komunističkih režima u Europi, kraj blokovske podjele, kraj hladnog rata i ujedinjenje Njemačke koja od zemlje privrednog čuda sada postaje i vodeća država EU.

Pad Berlinskog zida ocijenjen je od Fukuyame kao kraj povijesti, kao konačna pobjeda Zapada i zapadnih vrijednosti. Bivša komunistička Istočna Europa ulazi u proces tranzicije: od komandne ekonomije prelazi se na tržišnu ekonomiju, a u mjesto jednostranačkih režima uvodi se demokratski poredak.

Neočekivano, osim ekonomske i političke tranzicije dogodila se i treća tranzicija: bivše komunističke federacije raspadaju se na nove nacionalne države. EU se širi na istok. S nestankom blokovske kontrole svijeta otklonjena je nuklearna opasnost, ali su zato omogućeni mnogi pojedinačni ratni konflikti.

Kasnije će se pokazati da s krizom neoliberalizma ipak hod povijesti nije bio zaustavljen. Odnos kapitala i rada, desnice i ljevice u procesu globalizacije ne nestaje iako poprima drugačije forme, tranzicija očekivana kao nagli obrat postaje dugotrajan i mučan proces, konflikti u arapskom svijetu i na Bliskom istoku pokazuju istrajavanje elemenata kolonijalne prošlosti, a rat u Ukrajini i povratak Rusije na scenu pokazuju da proces započet s rušenjem Berlinskog zida nije završen. Ipak, nestanak Berlinskog zida i godina 1989. ostaju kao simbol najvažnije povijesne promjene u drugoj polovici prošlog stoljeća.

Kako se to vidjelo iz hrvatske perspektive? U to vrijeme u Hrvatskoj su dominirale tri političke teme. U hrvatskoj komunističkoj partiji provodili su se izbori sa slobodnim kandidiranjem više kandidata što je krajem godine dovelo do potpune smjene konzervativne političke elite i izborom tzv. reformističkog krila. Drugo, u Hrvatskoj i u tadašnjim oficijelnim političkim tijelima počela je rasprava o višestranačju.

Međutim, scenom je dominirala tema otpora prijetnji koja je dolazila od tada već jasne politike Slobodana Miloševića. Iz Beograda se čula teza da je ustavno pravo na samoodređenje već jednokratno konzumirano, a da federalizam treba reducirati. U Hrvatskoj i Sloveniji se to vidjelo kao neposredna opasnost kojoj se treba oduprijeti - i tako je sazrijevala ideja o samostalnosti i osjećaj da se odluke o sudbini Hrvatske trebaju donijeti u Hrvatskoj. Krajem godine to će biti nepovratno potvrđeno odlukom vladajuće partije o slobodnim izborima.

Procesi u Hrvatskoj i bivšoj federaciji imali su svoju samostalnu dinamiku. Na zbivanja u Istočnoj Europi se gledalo kao na događaje u zaostalim poststaljinističkim društvima na koje je čak režim u Jugoslaviji gledao kritički. Ali ono što je bilo zajedničko i kod nas i na istoku Europe bilo je urušavanje komunizma kao ekonomskog i političkog projekta, kao i činjenica da su očekivanja od promjena bila velika.