Već nekoliko godina slušamo da je Europska unija umorna od proširenja. Iako umorna, uspjela je primiti Hrvatsku kao 28 članicu a sada, s novom Komisijom na čijem je čelu Jean Claude Juncker, uzima neku vrstu stanke kako bi se restrukturirala, pa u sljedećih pet godina neće biti proširenja. Ali sada se umor od proširenja, čini se, javlja i u državama koje teže članstvu. Turci su već odavno umorni. Kako ne bi bili kada su gotovo pola stoljeća u procesu, pregovore su otvorili isti dan kad i Hrvatska, ali se nisu previše odmaknuli.
Optimizam o članstvu u EU gube i građani u državama zapadnog Balkana, regije čije članstvo nitko u EU ne dovodi u pitanje, ali se više ne govori o rokovima. Zapravo, govori se o tome kada se u tom procesu nešto neće dogoditi, a ne kada će se dogoditi. Dakle, zna se da nitko od njih neće moći u Uniju prije 2020. godine, ali to ne znači da će moći odmah nakon toga.Prošli tjedan u Bruxellesu je održana konferencija u organizaciji Vijeća za regionalnu suradnju, i na njoj su predstavljeni rezultati ankete u državama zapadnog Balkana. Na pitanje kada misle da će njihova država ući u EU, najviše ispitanih građana Srbije i BiH zaokružilo je - nikada.
Dakle, jasno je da su izgubili nadu jer, iako je realno da neće u Uniju do 2020., pretjerano je misliti da neće nikada. S druge strane drugi ekstrem. Većina građana Kosova vjeruje da će Kosovo ući u EU do 2020. godine. Kosovo još nema ni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a budući da je pet država članica EU odbilo Kosovu priznati neovisnost, Unija ga uopće ne može smatrati državom. Europska unija sada u regiji izaziva ili zablude ili pretjerani pesimizam i beznađe. U takvoj se situaciji teško može govoriti o takozvanoj mekoj moći EU, kakvom se tim državama činila perspektiva članstva. Na primjeru Hrvatske vidjeli smo da je put u članstvo u EU nezamjenjiv motiv za reforme i za borbu protiv korupcije. Što je članstvo bilo bliže, to su reforme bile učinkovitije. To je bila magnetska moć Unije koju sada toliko ne vidimo na Balkanu. Nije problem u izjavi predsjednika Komisije Junckera (iako nije riječ samo o izjavi, nego i o programu) da neće biti proširenja u sljedećih pet godina. Nije problem niti u tome što se proširenje prikrpalo povjereniku za susjedstvo.
To je doista izraz realne situacije jer nitko ne vjeruju da bi bilo koja država regije mogla u EU prije 2020. Problem je u usporavanju dinamike s obiju strana. Govoreći o proširenju EU, u šali bismo mogli zamisliti proces u kojemu je Crna Gora najbrža! Šalu na stranu, Crna Gora sada je jedina država s kojom se nešto događa u tom procesu. Sve ostalo stoji. Makedonija već osam godina ima ne samo status kandidata, već i preporuku Europske komisije za otvaranje pregovora. Ali, Unija je bila nemoćna prema grčkoj blokadi zbog iracionalnog sukoba oko imena. Dok se Unija toliko dugo bavila “pitanjem imena”, zatvarala je oči pred drugim unutarnjim problemima s kojima se Makedonija suočavala, od slobode medija, degradacije demokracije do politizacije sudstva.
U Bosni i Hercegovini tek je stupio na snagu davno potpisan SSP, ali ta zemlja još nije niti predala zahtjev za članstvo. Kosovo je tek dobilo mogućnost potpisivanja prvog ugovornog dokumenta s EU, ali uz specifične pravne forme. I Kosovo, i BiH, i Makedonija u međuvremenu su postali osjetljivi i po pitanju sigurnosti. Iz tih država sve je više ekstremista koji se priključuju onima u Siriji i Iraku, a zabilježeni su i napadi u BiH. Albanija ima status kandidata, ali teško može ove godine očekivati bilo kakvu preporuku za otvaranje pregovora.
Srbija još nije otvorila niti jedno od 35 pregovaračkih poglavlja jer nije ispunila uvjet vezan uz normalizaciju odnosa s Kosovom. Sve države zapadnog Balkana, dakle, imaju određene probleme, ili unutarpolitičku krizu ili neriješene odnose sa susjedima, kao što je slučaj Srbije i Kosova. I lideri tih država sada procjenjuju isplati li im se ispuniti neke teške uvjete jer od EU ne mogu dobiti nešto važnije. Teško je od njih očekivati odgovornost prema građanima kako bi tek za pet ili deset godina vidjeli plodove integracije u EU. Nažalost, u tom dijelu Europe političari na razmišljaju na takav način.
Bez obzira na to što pitanje proširenja sada u Bruxellesu nije pretjerano poželjna tema, posljednje sukobe u Makedoniji Unija mora shvatiti kao alarm za buđenje. Ti događaji pokazuju da stanje u regiji i nije tako sigurno, mirno i stabilno kako su do sada vjerovali u Bruxellesu. EU, a dobrim djelom i NATO, koji su u regiji prisutni već 20 godina i u koju su uložili nekoliko milijardi eura, ne mogu samo izražavati žaljenje kad izbije sukob ili tražiti načelnu borbu protiv korupcije i provedbu reformi, odnosno pretvarati se da ne snose nikakvu odgovornost za nastalu situaciju.
Građani EU svake godine plaćaju stotine milijuna eura za misiju vladavine prava EULEX na Kosovu. Umjesto da ta misija promijeni situaciju, postala je predmetom istraga za korupciju i zloporabe. Niti u BiH Unija nije uspjela previše pomoći u formiranju pravih, odgovornih demokratskih institucija. EU i NATO moraju se jače angažirati u regiji jer je situacija nepredvidljiva i prijeti gubitkom svega što je dosad uloženo. A uloženo je mnogo i ne smije se stati na pola puta jer je jasno do posao nije završen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....