KOMENTAR JUTARNJEG Nažalost, ovakve mirovine ne možemo izdržati. Odmah treba ukinuti prijevremene

Neracionalan i nepravedan sustav međugeneracijske solidarnosti postao je prepreka i prevelik teret gospodarskom razvoju i zapošljavanju.

Za mirovine je godišnje potrebno oko 35,5 milijardi kuna, a od doprinosa se prikupi tek oko 19,5 milijardi.

Međutim, doprinosi se iz prvog stupa smanjuju jer u mirovinu odlaze starije generacije koje su cjelokupan iznos od 20% doprinosa uplaćivale u prvi stup. Povećava se iznos doprinosa koji se uplaćuju na račune obveznih mirovinskih fondova.

U drugi je stup 2013. godine uplaćeno 5,3 milijarde kuna i to generira neodrživ tranzicijski trošak.

Vlada računa da je u prvom stupu sada manjak od 15,9 milijardi, a ministar Linić drži da je to već više od 18 milijardi kuna.

S druge strane, valja istaknuti činjenicu da su generirana prava u sustavu međugeneracijske solidarnosti ogromna i iznose oko tri godišnja bruto domaća proizvoda.

Odnos broja umirovljenika i onih koji uplaćuju doprinose, ako se uzme u obzir broj onih koji rade, a ne primaju plaće, efektivno je već 1:1, a u proteklih pet godina izgubilo se više od 100.000 radnih mjesta, dok je BDP pao za 13%.

Dodatna, razorna prijetnja sustavu je odlazak baby boom generacije u mirovinu.

Trenutno je broj mladih generacija veći od broja starijih generacija koji odlaze u mirovinu (generacija 11, to su 65-godišnjaci). Situacija se mijenja za 5 godina, kada broj starijih koji odlaze u mirovinu premašuje broj mladih za 4949, odnosno za 7,8% (generacija 6), a trend se nastavlja i sljedećih 5 godina u prosjeku za više od 12,8%, s time da taj postotak raste i iznosi za generaciju 1958., odnosno 1988. - 17,7% (generacija 2).

U takvim okolnostima kombinacije rasta nesigurnosti zaposlenja i razmrvljenog, nesigurnoga i slabo plaćenog rada, smanjenih skrbničkih kapaciteta obitelji i reducirane učinkovitosti socijalnih institucija novi socijalni rizici počinju pogađati i pripadnike dojučerašnjih srednjih slojeva.

Struktura socijalnih troškova u Hrvatskoj u usporedbi sa EU 27 (tablica) govori o dualizmu socijalne države, gdje su zaštićeni oni koji se nalaze u sustavu, a nezaposleni će sve više tonuti u socijalnu isključenost.

Paradoksalno, pravo na dopunsko zdravstveno osiguranje ostvaruje se samo na temelju provjere prihoda, pa mlađi naraštaji to plaćaju za starije skupine umirovljenika.

Pitanje je koliko se Hrvatska još može zaduživati za isplaćivanje postojećih nerealnih mirovina?

Autor svjedoči da za te teme nije moguće naći odgovore, čak niti u istraživačkim akademskim europskim krugovima, u institucijama EU.

Tamo svatko brani svoje interese, a mi ćemo s ovako nesposobnim političkim elitama, kako na vlasti, tako i u oporbi, u svakodnevnom životu bivati sve više kolonizirani.

Reforma koja se mora poduzeti treba biti racionalna, vrijednosno određena i s mjerljivim ciljevima.

Reforma bi nužno značila, prije svega, smanjenje prava i time niže mirovine kao racionalan izbor u situaciji kada je nužno ograničiti javnu potrošnju koja je u ovom području osobito nabujala kada su utamničeni premijer Sanader i njegova nasljednica, gospođa Kosor kupovali glasove dijeljenjem mirovina.

Valja pristupiti racionalno i mirovine ne smanjivati linearno. Ovaj izbor je racionalan ulog u budući razvoj koji su prije krize napravile neke razvijene zemlje, a koje su stajale puno bolje od nas.

Vrijednosno utemeljena reforma polazi od postojanja institucionalizirane nepravde u sustavu koja je temelj klijentelizma i korupcije.

Prednost pred isplatom mirovina iz proračuna trebaju imati programi aktivne politike zapošljavanja. Lako bi se bilo složiti oko načela da su zarađene mirovine uplaćene doprinosima uvijek veće od povlaštenih, te da ta dva sustava treba razdvojiti. Država se ne može više zaduživati kako bi isplaćivala takve mirovine.

I na kraju, mirovinski će sustav stalno biti teret, a građani neće moći živjeti od mirovine i morat će staviti ušteđevinu i nekretnine u funkciju svoje dobrobiti. Svakako, provjerom imovine i prihoda, umirovljenika treba štititi od pada u siromaštvo.

Mjerljivi ciljevi, koliko će, umjesto nezakonito povećavanih mirovina, kroz aktivne programe biti zaposleno mlađih ljudi?

Koliko će se ukidanjem ili smanjenjem nekih prava, primjerice lažnih invalidnina, uštedjeti sredstava?

Kako će obustava isplata otpremnina usmjeravanjem tih sredstva u dokup mirovine pridonijeti većim mirovinama dijela populacije?

Koliko će smanjenje razmjera solidarnosti u vezi s izračunom ranije najniže, a sada Mrsićeve minimalne mirovine donijeti ušteda?

Koliko će uplate dopunskog zdravstvenog osiguranja na temelju provjere prihoda i imovine napuniti zdravstvene fondove?

I na kraju, koliko će smanjeni izdaci za mirovine značiti za smanjenje proračunskog manjka i javnog duga?