KOMENTAR JUTARNJEG Što ako su aferu prisluškivanja podmetnule ruske ili kineske službe?

Kad se nakon Prvog svjetskog rata na konferencijama utvrđivao novi svjetski poredak, američki se predsjednik Woodrow Wilson zalagao za svijet otvorene diplomacije. Taj je njegov prijedlog tada bio dočekan s podsmijehom, ali malo-pomalo diplomacija je postala otvorenija. Danas pak, u jeku svjetske uzbune zbog američkog špijuniranja svih i svuda po svijetu, taj se njegov angažman čini gotovo paradoksalnim. SAD, zemlja koja je pokrenula ideju otvorenosti u svijetu međunarodnih odnosa, razotkrivena je kao najgori svjetski špijun koji ne samo da zalazi u natjajnije kutke političkih struktura pojedinih zemalja nego se drznula ući i u komunikaciju običnih ljudi (oko 60 milijuna u Španjolskoj u samo mjesec dana). I ne samo to, najveća američka obavještajna agencija NSA je, ako su medijske informacije točne, cijelo desetljeće slušala svu komunikaciju njemačke kancelarke Angele Merkel preko mobitela. Šok i nevjerica, Merkel je zvala i Wilsonova nasljednika Baracka Obamu (ne znamo da li s inkriminiranog mobitela ili preko neke druge linije) kako bi mu se požalila. “Nedopustivo je prisluškivati svoje vjerne saveznike”, Obami je rekla Merkel.

I mora se reći da je Merkel, a i europska šokirana javnost reagirala ispravno. NSA se stvarno malo zanijela, riječ je o ozbiljnom zadiranju u privatnost, ne toliko političara - oni su se privatnosti u velikoj mjeri odrekli onoga trenutka kad su se upustili u politiku - nego običnih ljudi čije su mail adrese, pozicija s koje su telefonirali i još mnoštvo toga postali dostupni nekim tamo nepoznatim ljudima u sjedištu NSA koji pak s tim informacijama mogu raditi više-manje što žele, kako to već rade tajne službe kad se ilegalno, ali u skladu s njihovim pravilom službe dokopaju informacija koje drugima nisu dostupne.

Riječ je, dakle, o nedopustivom zadiranju tajne službe u privatnost, i to tajne službe druge zemlje. Jasno, jednako je tako za osudu istovjetno ponašanje domaće tajne službe, o čemu mogu pričati mnogi iz Hrvatske, novinari, oporbeni političari, intelektualci, pa i osobe iz samog vrha vlasti u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća koje su “opasnima” smatrali neki od čelnika tada, od ikakve kontrole odmetnute, tajne službe SIS pa su ih prisluškivali, pratili i na sve druge oblike nadzirali. Obavještajne bi službe, dakle, trebale smjeti pribavljati informacije o pojedincima samo uz dozvolu suda kad je riječ o personi za koju se sumnja da predstavlja opasnost po sigurnost društva, i to tek onda kad se pokaže da drukčije nije moguće doći do informacija potrebnih za pravosudno gonjenje. Dakle, NSA je pretjerala i to je nedvojbeno. Brojni su senatori i kongresnici reagirali očekivano, zatražili su cjelovitu reviziju sustava prikupljanja informacija i u tu će svoju odlučnost uvjeravati izaslanstvo Europskog parlamenta koje je u SAD-u kako bi smirili njegov opravdani bijes.

No, stvari treba pogledati i iz drugog kuta. Svijet je odavno globalno selo, a uzbrzani je razvoj tehnologije, kako mobilne telefonije tako i drugih oblika elektronske komunikacije, učinio današnja društva izuzetno međupovezanima, na unutarnjem i vanjskom planu. Socijalne mreže su omogućile trenutne kontakte s bilo kojom osobom na bilo kojoj točki ove naše plave lopte, što ima niz pozitivnih učinaka, ali jednako tako postoji velika mogućnost zloporabe. Već je općepoznata činjenica da kriminalci kupuju prepaid mobitele i bacaju ih gotovo nakon jednog razgovora kako ih se ne bi moglo locirati ni pratiti. Činjenica je također da je nakon napada na New York i Washington 11. 9. 2001. godine uslijedila histerija u obavještajnim službama na Zapadu, ali i u arapskim zemljama jer su im se počinitelji provukli kroz sve mreže. SAD je čak donio niz mjera, jednoglasno prihvaćenih u Kongresu, koje su ozbiljno dokidale ljudska prava. No, mnogi ozbiljni pripadnici obavještajnih službi u više su navrata isticali da je planova za napade na zapadne ciljeve i interese bilo mnogo nakon te civilizacijske prekretnice (što je potvrđeno u operaciji asasinacije Osame bin Ladena) i da su u velikoj mjeri spriječeni upravo intenzivnim aktivnostima praćenja uz korištenje svih sredstava koje državama stoje na raspolaganju.

Dakle, u internetskom svijetu, za koji su mnogi vjerovali da u njemu više neće biti tajni, i dalje je nužna kontrola kako bi se pravodobno reagiralo na ugroze. Jasno je da ta kontrola ne smije biti neograničena, da mora postojati nadzor prema onoj staroj latinskoj - tko će nadzirate same nadziratelje - ali sasvim je razumljivo da će u kontroli tolikog prometa informacijama uvijek biti i onih koji će se naći pod nadzorom a da zapravo nisu trebali.

Ključno je pak da u slučaju kad se netko od nedužnih nađe pod sitnozorom nadziratelja, svi o njemu prikupljeni podaci budu ubrzo uništeni i ni na koji način zlorabljeni. To je ključ cijele priče i o tome bi europski zastupnici trebali razgovarati s američkim kolegama, ali i s obavještajcima u svojim zemljama.

Jer, budimo realni, špijuniranja će uvijek biti, kako nastojanja da se doznaju informacije od oponenata tako i od saveznika, kako bi se mogle raditi političke platforme koje će omogućiti maksimalno ostvarivanje vlastitih interesa. Stoga je sasvim jasno da Bijela kuća želi znati što misli najmoćnija žena na svijetu, a to sigurno interesira i Moskvu i Peking. I ne samo to, njemački mediji svako malo objave da je u njihovoj zemlji špijuniranje nakon pada Berlinskog zida pojačano, da prednjače ruske i kineske tajne službe i da im je glavni cilj dokopati se tajni moderne industrije. E, što god mislili o prisluškivanju Merkel, prava i najveća opasnost leži upravo na tom planu.

Konačno, razmislimo malo, odbijajući bilo kakvu teoriju zavjere: nije li interesantno da se ova priča otvara u trenutku kad su najavljeni pregovori SAD i EU o najvećoj zoni slobodne trgovine (s Kanadom je ugovor već zaključen) koja bi omogućila otvaranje desetaka tisuća radnih mjesta na obje strane Atlantika.

A to se nekako baš i ne sviđa Rusiji (a ni Kini) u kojoj boravi Edward Snowden (iz EU je već stigla najava zamrzavanja pregovora). Nismo li možda upali u zamku neke obavještajne službe?