POSVEMAŠNJA ZBRKA

KOMENTAR JUTARNJEG Vodič za snalaženje po političkoj sceni Hrvata

Dvije najsnažnije stranke u Hrvatskoj su dvojajčani blizanci u pogledu političke ekonomije i zato se ključni sporovi u društvu vode oko moralnih i povijesnih pitanja

Javnim diskursom u Republici Hrvatskoj vlada posvemašnja zbrka oko ideološkog (samo)svrstavanja političkih opcija. Primjerice, desnica SDP naizmjenično optužuje za “liberalni fašizam”, komunistički mentalitet i socijalnu neosjetljivost. Pritom je sintagma “liberalni fašizam”, preuzeta od američkog konzervativnog autora Jonaha Goldberga, oksimoron i čista besmislica, dok su komunizam (projekt besklasnog uređenja društva) i socijalna neosjetljivost međusobno oprečni pojmovi. Opozicija, posebno ona radikalnija, instinktivno, i posve ispravno, ćuti da je sadašnja politička vlast u dijametralnoj suprotnosti s vrijednostima hrvatske desnice, ali nije u stanju artikulirano i politološki precizno izraziti što je tišti, pa se zato često gubi u nelogičnim i proturječnim kvalifikacijama stranaka vladajuće koalicije. Jedan od razloga manjkavog tumačenja protivnikovih karakteristika je nepotpuna osviještenost vlastite pozicije na ideološkom spektru.

Kako bih pomogao ekstremnoj desnici u Hrvatskoj da se napokon jasno profilira u ideološkom smislu, ovdje ću predstaviti jednostavnu, ali vrlo upotrebljivu kategorizaciju temeljnih svjetonazorskih usmjerenja primjenjivu na naš slučaj, ali i šire. Polazim od pretpostavke da ideološkim prostorom dominiraju četiri osnovna svjetonazorska pravca: internacionalkapitalizam, internacionalsocijalizam, nacionalkapitalizam i nacionalsocijalizam (koji može, ali ne mora biti nacistički). U apsolutnoj su opreci internacionalkapitalizam i nacionalsocijalizam, te internacionalsocijalizam i nacionalkapitalizam.

Kako je kapitalistički sustav privrede danas služben - da ne kažem režimski - ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj Europskoj uniji, politička garnitura koja obnaša vlast nužno je kapitalističkog usmjerenja, dok je oporba (misli se na radikalnu ili protusistemsku oporbu) najčešće socijalistička - u jednoj od svoje dvije varijante. Da je i kod nas tako najzornije su pokazali prosvjedi protiv ulaska Hrvatske u EU, ujedinivši ekstremnu ljevicu (internacionalsocijaliste) i ekstremnu desnicu (nacionalsocijaliste) protiv glavnostrujaških SDP-a i HDZ-a (i ostalih centrističkih stranaka), među kojima je glede euroatlantskih integracija vladao konsenzus. Činjenica da su dvije najsnažnije stranke u Hrvatskoj dvojajčani blizanci u pogledu političke ekonomije (s tim da stranka koja je u oporbi uvijek djeluje populistički, dok stranka na vlasti provodi “bolne rezove”) objašnjava i fenomen da se ključni sporovi u društvu, čak i u kontekstu ekonomske krize, ne vode oko gospodarskih nego moralnih i vječitih povijesnih pitanja.

Što se tiče rastućeg jaza između Kukuriku koalicije (SDP, HNS, IDS i zanemarivi HSU) i krajnje desnice (desno krilo unutar HDZ-a, njihov koalicijski partner HSP AS, vrh Katoličke Crkve, vukovarski Stožer, navijači koji su “Za dom spremni!” itd.), on je posljedica nepomirljivosti između internacionalkapitalističkog tabora u koji nesumnjivo spada aktualna vlast i nacionalsocijalista iz protusistemske oporbe.

Da je ta oporba doista nacionalsocijalistička može se iščitati iz nedavnog intervjua biskupa Vlade Košića jednom dnevnom listu u kojem je izjavio: “Ako su u pitanju tradicijske vrijednosti ovog naroda, koji je na tim temeljima stoljećima uređivao svoj život i svoju zajednicu, onda jesam desno, onda sam konzervativan. Ali ako me hoćete gledati u smislu borbe za socijalna prava, itekako sam lijevo.”

Još jedan odličan primjer jest pismo potpore vukovarskog Stožera radnicima Brodosplita u kojem stoji: “Mučke igre rastakanja hrvatskog nacionalnog bogatstva i prelamanje prljavih interesa preko leđa srednjeg radničkog sloja, više nećemo šutke promatrati... (stojimo) bok uz bok, rame uz rame s našim obespravljenim očevima, prijateljima u oružju, braćom u Brodosplitu”. Upravo je to bit nacionalsocijalizma: u nacionalnim pitanjima on stoji krajnje desno, a u socijalnim krajnje lijevo.

Suradnja između HDZ-a (koji unatoč silnim nastojanjima Tomislava Karamarka da desanaderizira stranku još uvijek zauzima poziciju desnog centra) i aktera na ekstremnoj desnici moguća je zato što se njihovi stavovi preklapaju barem u nacionalnom segmentu, dok su u socijalnom oprečni. S druge strane, bilo kakav sporazum između Vlade Zorana Milanovića i desnih radikala apsolutno je nezamisliv, s obzirom na to da su te dvije političke opcije međusobno suprotstavljene i na nacionalnom i na socijalnom planu.

Kao što sam naznačio na početku, četiri spomenuta ideološka obrasca samo su temelj za daljnje razgranavanje svjetonazorskih opcija. Tako internacionalkapitaliste možemo dijeliti na progresivno-sekularne i konzervativno-klerikalne. Sukob između njih najjasnije je došao do izražaja kod referenduma o braku u kojem je konzervativno-klerikalna mreža katoličkih udruga porazila progresivno-sekularnu vlast (doduše s mizernom podrškom od jedva četvrtinu ukupnog broja registriranih birača u Hrvatskoj). Iako je mreža katoličkih udruga u ovom konkretnom slučaju imala otvorenu podršku domaćih nacionalsocijalista, ona nipošto s njima nije u istom ideološkom lageru.

To se dalo lijepo iščitati iz intervjua s Vicom Johnom Batarelom, povratnikom iz Australije i predsjednikom katoličke udruge Vigilare, koji je kao daljnje smjerove agitacije naveo smanjenje socijalne države i liberalizaciju radnog zakonodavstva! To su dva koncepta koja se savršeno preklapaju s djelovanjem aktualne vlasti, a istovremeno su u golemom raskoraku s ciljevima nacionalsocijalističke struje. No Batarelov istup ne iznenađuje pošto on - poput američkih “čajankara” - u svom svjetonazoru objedinjuje izrazitu konzervativnost glede moralnih pitanja (pobačaj, kontracepcija, umjetna oplodnja, eutanazija, gay brakovi i sl.) i naglašeni laissez-faire liberalizam u pogledu ekonomije.

Ta politička filozofija potpuno je strana hrvatskom nacionalnom biću (koje je duboko kolektivističko) i daleko je prikladnija protestantskom anglosaksonskom svijetu iz kojeg dolaze gospoda Batarelo i Bartulica. Upravo zato mreža katoličkih udruga koja se proslavila referendumom o braku sigurno će se razići sa svojim dojučerašnjim pristašama ako bude forsirala teme i pristupe američke konzervativne desnice. Također, u djelovanju “obiteljaša” nema ničega nacionalnog, jer su oni internacionalni konzervativci (kao i globalni islamski džihadisti), a to će ih, kad jednom izađe na vidjelo, dodatno udaljiti od tradicionalno zatvorenih i uskogrudnih hrvatskih desničara.

Sve u svemu, može se reći da ideološke struje u Hrvatskoj ili nisu osvijestile svoje pravo svjetonazorsko usmjerenje ili se ne žele “outati” (da iskoristim poznati anglizam LGBT aktivista). Tako se hrvatski socijaldemokrati i narodnjaci odbijaju otvoreno izjasniti kao liberali i kozmopoliti jer bi im to dodatno srozalo podršku među glasačima, dok hrvatska ekstremna desnica ili ne shvaća ili ne želi priznati da je nacionalsocijalistička do srži i da je vrijeme da se prestane skrivati iza pravaške tradicije s kojom, osim velikohrvatskog teritorijalnog projekta, nema ama baš ništa zajedničkoga (“Otac domovine” Ante Starčević bio je nacionalni liberal i gorljivi antiklerikalac).

HDZ se pod novim predsjednikom još uvijek traži, ali je bliskost stranke s rezačima proračuna Margaret Thatcher i Augusta Pinocheta indikator nacionalkapitalističkog usmjerenja koje bi se u svojoj punini ispoljilo tek po eventualnom preuzimanju vlasti.

* Autor je znanstveni novak na Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Stavovi u tekstu isključivo su autorovi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 13:47