KOMENTAR JUTARNJEG Vučić je zasluženo bio zvijezda na inauguraciji

Aleksandar Vučić, premijer Srbije (a ne predsjednik, kao što smo znali čuti ovih dana), bio je s punim pravom zvijezda inaugracije hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Sam je Vučić jasno rekao da se na ovaj put odlučio bez obzira na neke negativne komentare u Srbiji, a informacija koju smo jučer objavili potvrđuje ono što smo sumnjali: da, Vučiću je bilo “prijateljski savjetovano” da dođe u Zagreb.

No, i bez obzira na to, njegov je dolazak važan u svjetlu budućeg razvoja odnosa između Hrvatske i Srbije. Na tom je planu potrebno odmah jasno reći: Vučić ima mrlje u svojoj političkoj karijeri, rastao je pod šinjelom ordinarnog zločinca Vojislava Šešelja, bio je visoko rangiran u tadašnjoj Srpskoj radikalnoj stranci i 90-ih je godina ostavio negativan trag.

No, Vučić je, zajedno s Tomislavom Nikolićem, sadašnjim predsjednikom Srbije, sredinom prošlog desetljeća napravio ozbiljan politički zaokret: istupili su iz Šešeljeve stranke, osnovali novu, Srpsku naprednu stranku (SNS), te iz temelja promijenili platformu. U tom obratu ima nedvojbeno i osobnih razloga i interesa, Šešelj je već tada prelazio iz faze radikalnog desničara u redikula opasnih poruka, ali bez većeg utjecaja u javnosti, pa su Nikolić i Vučić zaključili kako se od njega treba odmaknuti. Počeli su podržavati rad Haaškog tribunala, zagovarati izručenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, govoriti o približavanju Srbije EU i izgradnji novih odnosa u regiji, što je uključivalo i normalizaciju odnosa s Kosovom (iako i dalje tvrde kako je Kosovo dio Srbije, ali to je dio unutarnje politike). Ta je retorika naišla na pozitivan odjek u Bruxellesu i Washingtonu, no i dalje je postojala visoka razina opreza, ali već je početkom ovog desetljeća bilo jasno da će Vučić vrlo brzo preuzeti vlast u zemlji te se formiralo stajalište da bi upravo on mogao riješiti probleme koje Boris Tadić nije mogao ili se uopće nije usudio riješiti.

I to se dogodio, Vučić je pobijedio na prvim sljedećim parlamentarnim izborima, a Nikolić je postao predsjednikom. Tako je Vučić starijeg Nikolića smjestio na položaj s kojeg ne može pretjerano utjecati na političke procese, a onda je povukao sjajan potez: formirao je široku koaliciju te mjesto premijera prepustio Ivici Dačiću, čelniku socijalista. No, Vučić je pazio da pod svoju kontrolu stavi prvenstveno sve obavještajne i sigurnosne službe pa kad je njima u potpunosti ovladao, pokazao je i svijetu tko je kod kuće pravi gazda: pregovori s Kosovom su se slabo razvijali pa je onda na njih došao i Vučić i sporazum je ubrzo postignut.

Zatim će raspisati nove izbore, na njima uvjerljivo pobijediti pa Dačića smjestiti na mjesto šefa diplomacije, a sam preuzeti čelno mjesto u zemlji - preciznije, među Srbima na Balkanu, čime je Miloradu Dodiku jasno dao do znanja da može biti lider samo u Republici Srpskoj i da se nema što petljati po Srbiji (što je ovaj otvoreno pokušavao). Ukratko, riječ je o osobi koja će značajno vrijeme biti ključni akter srbijanske političke scene.

Vučić se potom dao u opsežan rad na ekonomskom oporavku zemlje, EU je otvorila pregovore pa se srbijanski premijer prometnuo u jednog od uspješnijih političara na prostoru bivše Jugoslavije. Njegov je govor u Narodnoj skupštini Srbije, kojim je iznio svoj politički program, u ključnim dijelovima budio reminiscencije na modernu europsku konzervativnu struju. Kad je pak o Hrvatskoj riječ, za razliku od Nikolića koji naprosto nema intelektualni kapacitet Tadića ili Vučića i koji i dalje zna bubnuti što mu prvo padne na pamet, Vučić je uvijek suzdržan, racionalan i umjeren: govorit će više o budućnosti nego o prošlosti.

Stoga bi se Vučićev posjet Zagrebu mogao smatrati uistinu prvim korakom za uređenje odnosa Hrvatske i Srbije. Pokušaja je od završetka rata bilo puno, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su proces započeli u kolovozu 1996. godine u Ateni, ali su onda obje zemlje zbog politike prema BiH (Zagreb) i Kosovu (Beograd) završile u međunarodnoj izolaciji. Onda je uslijedio niz promjena državnog ustroja hrvatske susjede, pa su Ivo Josipović i Tadić nešto pokušali, ali nije išlo. Sad je dakle nova prilika. Hrvatska se jasno pozicionirala kao članica EU izuzetno zainteresirana za stanje u regiji i njezinu stabilizaciju, inicijativa za BiH je konačno prerasla u zajedničku akciju Berlina i Londona, ali i cijele EU. Zatim je došla i presuda Međunarodnog kaznenog suda u Haagu koja je s dnevnog reda skinula jednu važnu točku: dio javnosti u obje zemlje nije zadovoljan, ali političke su elite reagirale razumno (osim Nikolića koji je opet izletio). Ako je dakle ovo pitanje, koje je opterećivalo odnose, maknuto s dnevnog reda, sada je prava prigoda da se snažnim političkim djelovanjem krene u rješavanje niza otvorenih pitanja kako bi se odnosi postavili na temelje suradnje koja prije svega mora biti interesna te imati u vidu ekonomske mogućnosti. Za to je pak nužno prije svega riješiti pitanje nestalih osoba jer je riječ o duboko emotivnom kompleksu koji upravo zbog te karakteristike može biti novi kamen smutnje.

Beograd mora shvatiti da ključ rješenja leži negdje u njihovim arhivima i da mora učiniti sve kako bi se sudbina svih razriješila - Vučić se tu malo zaletio zagrebačkom izjavom o tome “kojih je više”. Pogrešno, to je nebitno, presudno je da svaka obitelj dobije sve informacije i da može zatvoriti taj bolni problem. Kad se pak taj emotivni aksiom riješi, moći će se mirno raditi na svim ostalim pitanjima, granici, kulturnom blagu, imovini i povratku izbjeglih, manjinama...

Zagreb je tu pak u izuzetno dobrom položaju: ne postoji više nikakva sigurnosna prijetnja iz Srbije (naše članstvo u NATO-u), Beograd će morati dobro pripremati svoja pregovaračka stajališta za EU jer je svjestan svih hrvatskih prigovora - oni su otvoreno izneseni, dakle prije svega o jurisdikciji zbog koje je g. Veljko Marić u zatvoru - koje će morati tijekom usklađivanja s acquis communautaire prihvatiti. Stoga je upravo sada pravi trenutak da se gradi na Vučićevoj političkoj gesti: predsjednica stoga treba u Beograd da bi s Nikolićem otvorila prostor za rad vlada. Hrvatska ulazi u novu kampanju, ali zbog nje se ovaj proces nikako ne bi smio odugovlačiti. Vučić je to shvatio, nadamo se da će i Zoran Milanović.