KOMENTAR JUTARNJEG Zajednička vanjska politika Europske unije najmanje je zajednička

Prije nekoliko godina dužnosnici Europske unije citirali su nekog “neimenovanog” britanskog diplomata kako bi objasnili zašto je barunica Catherine Ashton imenovana prvom visokom predstavnicom EU za zajedničku vanjsku politiku i sigurnost, na jedno od formalno najvažnijih funkcija u institucijama Unije. “Vjerujete da bismo baš nju predložili da nam je doista stalo do zajedničke vanjske politike EU”, navodno je retorički zapitao taj neimenovani diplomat.

Možda je i bilo tako, a moguće je da su i citat i dužnosnik izmišljeni. Ali način na koji funkcionira zajednička vanjska politika i sigurnost, i nakon što je stvorena glomazna Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS), neka vrsta diplomacije EU, daje za pravo onima koji govore da prave zajedničke vanjske politike zapravo i nema. Jasno je i to da takva politika ne može biti djelotvornija bez političke volje glavnih država članica. Nije Velika Britanija jedina koja je i prije inzistirala na tome da se u vanjskoj politici zadrži pravo veta svake države članice, što čini i sada.

EU ne može imati pravu zajedničku vanjsku politiku u okolnostima kada ne može imati jedinstven stav o najvažnijim temama i svjetskim problemima. Catherine Ashton bila je uspješna u uspostavi službe EEAS, što nije bilo lako jer je trebala balansirati između država članica kojima je glavni prioritet bio uhljebiti svoje diplomate na visoke i sjajno plaćene funkcije. Zato je sada s organizacijskog aspekta njezinoj nasljednici Federici Mogherini lakše. Ali zajednička vanjska politika EU slabo je vidljiva ostatku svijeta. Kao jedan od najvećih uspjeha Catherine Ashton smatra se sporazum koji su uz njezino posredovanje postigli Srbija i Kosovo. Ali situacija na terenu, tenzije na sjeveru Kosova, pokazuju da je i taj uspjeh napuhan. Dok se u Bruxellesu o tome govori kao da je spriječen treći svjetski rat (bilo je i ideja da se Ashton, uz tadašnje premijere Srbije i Kosova Dačića i Thaçija, kandidira za Nobelovu nagradu za mir), oni u praksi u tri godine dijaloga nisu riješili niti sudbinu jedne trafostanice ili uklanjanje žardinijera s jednog mosta.

I ono malo uspjeha postignutog u tom dijalogu više je rezultat angažiranja njemačke i britanske diplomacije nego diplomata iz Bruxellesa. Vanjska i sigurnosna politika EU dosad se nije proslavila ni u Bosni i Hercegovini. Ta je država godinama tapkala na mjestu.

Unija je samo poručivala da odgovornost za to snose “domaći političari”, ali je bez problema s istima surađivala i kupovala vrijeme. Tek je sada, ponovno zahvaljujući pojačanom naporu Berlina i Londona, proces približavanja BiH Europskoj uniji krenuo s mrtve točke - usvojena je odluka o stupanju na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ali o budućnosti BiH, ustavnim promjenama i drugim ključnim teškim pitanjima Unija nema niti odgovora niti konkretne ideje.

Bliski istok, Ukrajina, pitanje odnosa s državama sjeverne Afrike iz kojih i preko kojih stižu tisuće emigranata, također su dokaz da ne postoji nešto što se zove zajednička vanjska politika EU, odnosno ona je nevidljiva. Prije nekoliko tjedana 16 ministara država članica, među njima i Hrvatska, potpisalo je pismo kojim se traži da se posebno obilježi roba proizvedena na okupiranim palestinskim područjima. Takav zahtjev nije podržalo 12 država. Treba li pojačati, produljiti ili ublažiti sankcije protiv Rusije tema je stalnih prijepora u Vijeću vanjskih poslova, gdje se sastaju ministri država članica, a njime predsjedava visoka predstavnica Mogherini.

Iako su Kosovo kao državu priznale 23 države EU, pet ih odbija to napraviti, zbog čega Unija zapravo niti nema stav o Kosovu, niti ima odgovor na pitanje kakav je status Kosova, je li neovisna država ili je dio Srbije. Jedan diplomat EU koji je radio u Africi prepričao je kako se nelagodno osjećao kada mu je prišao dužnosnik države u kojoj je predstavljao EU i pitao ga: “Kosovo je u Europi. Ne znamo da li da ih priznamo ili ne. Amerikanci nas pritišću. Što vi mislite?” Na to pitanje nije mu mogao odgovoriti jer EU nema stav o tome. “Tada sam shvatio koliko malo možemo utjecati u svijetu ako nismo u stanju o nekom pitanju govoriti istim jezikom”, rekao je.

Najniži zajednički nazivnik je osnova i okvir u kojemu djeluje zajednička vanjska politika EU i zato je ona najmanje zajednička, i to zato što tako žele države članice.

Iako bez jasnog stava, EU i dalje povećava svoju diplomatsku mrežu po svijetu a i najveći je davatelj humanitarne i razvojne pomoći. Trenutačno ima više od 140 diplomatskih predstavništava širom svijeta. Ali i u takvim okolnostima politički utjecaj EU na globalnoj sceni bitno je manji od stvarnih potencijala ili utjecaja koje Unija ima u gospodarskom smislu.