KOMENTAR MARKA BIOČINE Most bi uspio da je donio samo jednu reformu, ali on inzistira na svemu

Na zadnjoj stranici jednog od brojnih pregovaračkih dokumenata Mosta koji ovih dana zabavljaju javnost stoji i ova rečenica: “Reforma ustroja porezne uprave: povećanje efikasnosti naplate poreza”. Načelno, lijepa je i ispravna to zamisao, da se maksimalno smanji broj onih koji izbjegavaju svoje zakonom definirane obveze plaćanja poreza. Dapače, takav cilj u svom djelovanju ima vjerojatno svaki (pošteni) poreznik, svake porezne uprave, svake države svijeta. Pojednostavljeno rečeno, temeljni cilj djelovanja poreznika jest da, u okvirima zakona, naplati što više poreza može. Proglasiti to reformom ekvivalent je toga da se reformom obrazovnog sustava proglasi ideja da đaci nauče više. Ili reforme zdravstva opisane idejom da građani budu zdraviji.

Ta karikaturalna besadržajnost onoga što Most predlaže pod egidom famoznih reformi zapravo je fundamentalni problem te političke opcije, puno značajniji od ideološke heterogenosti i netransparentnog unutarstranačkog sustava odlučivanja kojima se javnost posljednjih dana intenzivno bavi. Utoliko, kada se ponavlja već izlizana konstatacija da su glasajući za Most građani glasali za reforme, valja se zapitati jesu li dobili to za što su glasali? U dosadašnjem tijeku pregovora s dvama velikim koalicijama Most je, ustvari, predstavio samo jedan ozbiljan i relativno razrađen prijedlog reforme - a to je reforma teritorijalnog ustroja zemlje. Ne ulazeći u raspravu o tome je li taj prijedlog adekvatan potrebama Hrvatske ili bi mogao biti bolji, on je jedini specificirani, razrađeni i definirani plan koji su zastupnici Mosta donijeli za pregovarački stol. I, zapravo, ništa više nisu ni trebali učiniti. Naime, posve je jasno da će sljedeća hrvatska Vlada, tko god je bude činio, imati vrlo tanku većinu u parlamentu i vrlo buran mandat, prvenstveno definiran nužnošću proračunskih rezova koje pred nas stavlja Europska unija. U takvim okolnostima poprilično je naivno vjerovati da će ta Vlada imati političkog, pa i stručnog, kapaciteta za provedbu više simultanih reformi velikih javnih sustava. I cijeli jedan mandat za provedbu teritorijalne reforme države poprilično je napet rok, a odgovorna i realistična politika trebala bi uvažiti tu činjenicu.

Sukladno tome, Most je mogao pred HDZ i SDP izaći sa svojim prijedlogom teritorijalne reforme, njime uvjetovati svoju saborsku podršku i na kraju odabrati onog partnera čije su garancije da će se to uistinu i provesti jače i vjerodostojnije. Da je Most krenuo tim putem, vjerojatno bismo već i imali novu Vladu, no umjesto da budu “reformatori”, Božo Petrov i njegovi suradnici poželjeli su biti “mesije” pa mijenjati državu uzduž i poprijeko, od obrazovanja do poljoprivrede, od ekonomije do javne uprave. U narodu se kaže da nesposobni rade sve, a sposobni samo ono što znaju. Teško je naći prikladniji opis onoga što trenutno u pregovorima radi Most. Stranka, po svim mjerilima ograničenih kadrovskih i stručnih potencijala, zahvaljujući političkom trenutku i statusu jezičca na vagi političke moći došla je u situaciju neosporivog kreatora javne politike.

Umjesto uloge koju su mu birači namijenili - kontrolora i svojevrsne savjesti jednog od dva velika bloka, Most se pretvara u idiokracijski nastavak njihova djelovanja. Dvadeset pet godina državna politika vodi se u elitističkom krugu političke moći, gdje se važne odluke donose u aranžmanima, bez ikakva ozbiljnog testiranja javnosti, predviđanja mogućih posljedica i analize učinaka. Ni aktualni pregovori o budućoj politici Vlade tu zapravo nisu donijeli ništa novo, osim što je u elitu upalo i novih dvadesetak dojučerašnjih političkih anonimaca, koji će sada svojih pet minuta moći iskoristiti da promoviraju svoje ideje i interese, opet bez i najosnovnijih spoznaja o tome čime će te njihove ideje rezultirati.

SDP i HDZ učinit će sve da zadrže ili domognu se vlasti. Most će učiniti sve da iskoristi moć koja mu je pala u ruke. Koje će biti posljedice toga? Hoće li se Most odlučiti podržati HDZ ako SDP odbije njihovu poprilično suludu ideju ujednačavanja cijene električne energije za kućanstva i industriju? Hoće li, pak, podržati SDP ako HDZ ne bude pristao na ideju univerzalne naplate PDV-a po dospijeću, koja bi urušila javne financije? Hoće li u Mostu zamjeriti onome partneru preko stola koji im ukaže da je, koliko god to dobro zvučalo, realno nemoguće ukinuti sve parafiskalne namete? Hoće li prekinuti pregovore s onim koji ih upozori da je kontradiktorno na istom papiru zagovarati ukidanje i pripajanje svih državnih agencija ministarstvima te osnivanje nove agencije koja bi od Ministarstva financija preuzela upravljanje javnim dugom? Nažalost, odgovore na ta pitanja nećemo doznati jer ih nitko na pregovorima neće postaviti. Hrvatima je trebalo više od dva desetljeća da prihvate nužnost reformi. U sljedeće četiri godine mogli bi naučiti da bi bilo dobro i da te reforme imaju nekog smisla.