KOMENTAR MILJENKA JERGOVIĆA Poslanica iz Zagreba: Bosanski Hrvati, za dva doma spremni!

Već u ljeto 1992, dva-tri mjeseca od početka opsade Sarajeva, od komšija Muslimana (uskoro Bošnjaka) moglo se čuti kako bosanski Hrvati imaju “rezervnu domovinu”. U to vrijeme Tuđmanove su vlasti u Hrvatskoj donijele zakon po kojemu je svaki Hrvat iz Bosne i Hercegovine imao pravo da zatraži i dobije državljanstvo Republike Hrvatske, i to je, možda, kod komšija pokrenulo tu priču. Kako su godine prolazile, da bi zatim minuo i taj rat, priča o rezervnoj domovini postala je retoričko opće mjesto među bošnjačkim političarima, novinarima, kulturnim radnicima... Bila je to jedna od onih aksiomatskih tvrdnji, općih mjesta javnoga i privatnog diskursa, iz kojih će se rađati bošnjački nacionalizam. Ali naravno, kako to s nacionalizmom biva, oni koji su frazu o rezervnoj domovini ponavljali, obično je izgovarajući u lice svojih susjeda Hrvata, nikada neće osvijestiti svoj nacionalizam. Oni, međutim, kojima je pripisana i dodijeljena rezervna domovina, osjetit će na svojoj koži i duši sav užas manjinstva, života na rezervi i dvostrukoga nepripadanja. Hoće li zbog jedne skoro bezazlene sintagme odlaziti iz Sarajeva i iz Bosne, to bi mogao reći samo svatko za sebe. Ali je sigurno da će se u Bosni i Hercegovini zbog takvih fraza, riječi, rečenica sve više osjećati kao tuđinci. A to i jest cilj svakoga osviještenog ili neosviještenog nacionalističkog diskursa u odnosu na sve druge i drukčije.

Većina mojih sarajevskih poznanika, po nacionalnosti Hrvata, koji su zauvijek napuštali taj grad odlazili su i odlaze u Ameriku, Kanadu, Australiju, Njemačku, Austriju... Jedva da poznajem nekoga koga je, poput mene, zadesila “rezervna domovina”. Takvi ili su u Hrvatskoj od ranije imali dobar posao, ili su imali imovinu koju nisu htjeli prodavati. Čak i oni čije su profesije bile vezane za jezik, i koji su odlaskom žrtvovali svoja zvanja i znanja, nisu rado ostajali u Hrvatskoj. Možda nisu vjerovali u rezervnu domovinu? Nije im se sviđao dizajn hrvatske putovnice? Ili su, više instinktivno nego racionalno, naslutili da ne može biti nikakvog dobra iz Tuđmanove ponude da ih adoptira. Nisu htjeli protraćiti živote na svoje hrvatstvo.

U Sarajevu i u Bosni jedna ti domovina manje pripada jer imaš drugu. U Hrvatskoj, ako si iz Sarajeva i iz Bosne, rezervnu domovinu možeš ograničeno konzumirati jer će te, pređeš li granicu, upozoriti da ti je mjesto u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ne moraš granicu ni prelaziti, ali se moraš naviknuti da o ljudima iz tvojih zavičaja govore kao o dotepencima, strancima, gostima, o onima koji su svojim prisustvom zaprljali i nagrdili Zagreb. Između susjeda u drugoj domovini i komšija u prvoj kao da nema razlike: i jedni i drugi te smatraju čovjekom s rezervnom domovinom. I jednima i drugima je čudno što si trenutno tu, a ne tamo. Ni jedni ni drugi nisu svjesni svoga nacionalizma. Ako ih na to obzirno upozoriš, ako im kažeš da te vrijeđa i ponižava to što misle da imaš moć bilokacije, tojest da u isto vrijeme možeš biti na dva mjesta, oni će se razbjesniti. I namah te poslati tamo gdje nisi, u onu drugu domovinu.

Ako smo išta u posljednjih dvadeset godina naučili, neki metodom svoje kože, a drugi čitajući dobre knjige i razmišljajući o Bosni i Hercegovini i njezinim građanima bez netrpeljivosti, to je da nitko od nas nema rezervnu domovinu. Jer čim se za nekoga kaže da ima dvije domovine, želi mu se oduzeti ona jedna koju, možda, još uvijek ima. I tako, Ivo Josipović u ekonomsko-propagandnoj poruci pred popis stanovištva u Bosni i Hercegovini kaže: “Poštovane građanke i građani Hrvatske, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u susjednoj državi, vašoj drugoj domovini uskoro će se održati popis stanovništva. Pristupite popisu. To je iznimno važno za ostvarenje vaših individualnih i kolektivnih prava i za zaštitu vaših interesa. Pristupanjem popisu ne gubite niti jedno od svojih prava u Republici Hrvatskoj. Vaša dva doma i dvije domovine najbolji su most između naših prijateljskih država.”

Nikada nisam u materinu poslao nijednoga komšiju, ni komšinicu, kada bi mi nauho zašećerili da je blago meni što imam rezervnu domovinu, pa sam kući i tamo i ovamo. Bili su to neki neuki i dragi ljudi. Nije im zlo bilo na umu. Nisu razmislili o onome što govore. Ali što je najvažnije: nisu bili u stanju da se zamisle u tuđoj koži, niti da svoje riječi čuju uhom onoga kome su upućene. Vjerovao sam, sve dok nisam i od toga odustao, da će oni to jednoga dana shvatiti, i da će im u glavu doći da je samo palikućama moglo na um pasti kako čovjek ima dva doma, dvije kuće. U dvadesetom stoljeću, na Balkanu, tako sam tada vjerovao, svako zlo počiva na uvjerenju kako onaj drugi ima dva doma, dvije domovine. Početkom tog vijeka moje su komšije neki njihovi komšije tjerali u Tursku. Jer da je Turska, a ne Bosna, njihova stvarna domovina. Stvarna ili rezervna, u čemu je razlika? Četrdeset godina kasnije, druge su komšije tjerane u Srbiju, pa u Hrvatsku, i opet u Tursku, uvijek s istim argumentom: dva doma, dvije domovine. Koja li je prva, koja druga?

Zna li Ivo Josipović što govori? Je li ikada malo razmišljao o tome? Trebao bi znati i morao je razmišljati ne samo zato što je predsjednik. Naime, riječ je o nečemu što se tiče ljudskih, a ne predsjedničkih ovlasti. Ako dobri Allah mojoj rahmetli komšinici teti Nevzi 1992. nije dao ni obrazovanja ni sabranosti da skonta što mi to govori, i ako je teta Nevza bila izluđena granatama koje su okolo padale, pa se nije ni mogla sabrati, Ivo Josipović svega je imao u obilju: obrazovanja, sabranosti i mira. Za razliku od tete Nevze, on se nije morao preobražavati u drugoga, nije se morao pretvarati u bosanskoga Hrvata da bi čuo i razumio stvarni sadržaj svojih riječi. Ili to, možda, i nije tako? Možda su za Ivu Josipovića ti ljudi mnogo veći stranci nego što su bili za tetu Nevzu? Bit će da je u tome problem. Kao i za Franju Tuđmana, koji ih je evangelizirao svojim domovnicama, kao kakav katolički misionar koji je pokrštavao gologuze, kurate urođenike po prašumama Amazonije, tako su i za Ivu Josipovića bosanski Hrvati tuđinci. Jer samo za tuđinca možeš reći da ima dva doma, dvije domovine. Za nekoga svog u istoj ćeš životnoj prilici kazati da je ostao bez svoga jedinog doma, bez domovine.