KOMENTAR Na Pelješcu šuma gori i nakon vatrogasnog dežurstva

Tko je makar jednom bio tijekom ljetne sezone na Jadranu, dobro zna da život u manjim ili većim mjestima nakon 20 sati tek počinje. Kada sunce padne, plaže se prazne, a gosti počinju puniti terase restorana, kafića i klubova. Svuda se širi miris ribe, konobari užurbano trče od stola do stola, prodavači na štandovima trljaju ruke. Poluotok Pelješac u tome nije iznimka.

Pa ipak, tu se navečer počinje događati nešto drugačije. Sezonski zaposlenik Hrvatskih šuma na brdu Tabor nervozno pogledava na sat. Još nekoliko minuta. Potom, točno u 21.00, zadovoljno rastegne ruke, zijevne, pa napusti kućicu na kojoj je proteklih sedam, osam sati dežurao da se štogod ne bi zapalilo.

Takva su dežurstva na obali normalna stvar. Sezonski požari čine preveliku štetu, a u većini slučajeva izbiju zbog piromana, jer teško da će se prirodi dogoditi spontano samozapaljenje. Stoga dežurni sezonci na Pelješcu, a to nije pretjerivanje, popisuju tablice svakog nepoznatog automobila koji se pojavi u pelješkim šumama. Pomno se prati svačiji korak. Znaju da je, kao što to sugerira jedan od golemih plakata na glavnoj pelješkoj prometnici, često i jedna iskra previše.

No, nije normalna stvar da dežurstvo prestaje u 21 sat, baš kada je šušur najveći. Dobro to zna piroman koji je u 21 sat i 15 minuta potpalio brdo Tabor, uzrokujući najveći ovogodišnji požar u kojem je dosad vatra progutala više od tri i pol tisuće hektara Pelješca, pa je proglašena i elementarna nepogoda.

Teško je, gotovo nemoguće, dokazati izravnu vezu između odlaska dežurnog s vatrogasne kućice i izbijanja požara, no mještani izgorjelih Trstenika, Ponikava, Janjine i drugih mjesta koja su nekad bila komadić Raja, a danas su pretvorena u jeziva zgarišta, osjećaju tu vezu u svakom dijelu svog organizma.

Pitaju se, tako, kako je moguće da smjene u turizmu traju i po 16 sati, a gost može dobiti svježu ribu s gradela često i iza ponoći, no protupožarnog dežurstva nema. Hrvatske šume danonoćno su dežuranje ukinule radi štednje. No, kakva je to štednja ako su njezine posljedice deseci milijuna kuna za troškove kanadera, vatrogasaca i vojske pa sve do ogromne materijalne štete na vinarijama, trsovima, maslinama?

Kada se potpali požar poput ovog na Pelješcu, uvijek kolaju različite teorije o motivima. Malo je onih pravih, patoloških piromana koji vatru pale iz perverzne naslade. Uglavnom su to promućurni tipovi iza čijih djela stoje dublji razlozi.

Napakostiti susjedu i uništiti mu vinograde, čest je razlog za vatru. Ništa manje vjerojatan scenarij, kakav smo uostalom već viđali, nije ni podmetanje požara radi prenamjene nekad bogatog poljoprivrednog zemljišta u građevinsko.

Jer, dijelovi zemljišta kuda je prošla vatrena stihija godinama su neupotrebljivi. Spaljena zemlja ostat će dugo crna i siva, podsjetnik na glupost onoga tko je odlučio da iza 21 sat piromani ne postoje.

No, u hladnom periodu godine, kad se zbog bure svi uvuku u kuće, a na Pelješcu neće biti televizijskih ekipa, daleko od očiju javnosti sastat će se ekipa moćnika i potpisati da se neupotrebljivo zemljište pretvori u elitni hotel.

Moguće je sad navoditi više scenarija. Sve su to, naravno, samo spekulacije, igra s mogućim uzrocima katastrofe. No, izvan je svake špekulacije da bi se katastrofa mogla izbjeći da je samo jedna osoba dalekozorom pratila situaciju u šumi. Pa ako je nekim čudom, zbog visokih temperatura i došlo do spontanog samozapaljenja Tabora, možda bi tu vatru uočio koju minutu ranije. Kada je jak vjetar u pitanju, bitne su sekunde, pa bi možda baš tih nekoliko minuta spasilo Pelješac od kataklizme.