KOMENTAR NENADA POLIMCA Za bolji status hrvatskog filma pitaj Letećeg Holandeza Hribara

Film Ognjena Sviličića “Takva su pravila” vodi junačku borbu za publiku, ali mu se pritom dosta i podmeće. Već sam pisao o tome kako je kulturna sramota što je ostvarenje primljeno u prestižni prateći program venecijanskog festivala, obasuto panegiricima domaćih i stranih kritičara i dočekano iznimnom medijskom pažnjom, u prvom vikendu prikazivanja u hrvatskim kinima imalo samo 570 gledatelja.

Nakon takvog rezultata za film naizgled nije bilo nikakve šanse, u pravilu je svakog sljedećeg vikenda gledanost sve manja, no ovdje to nije slučaj. Poslije tri tjedna prikazivanja film ima više od dvije tisuće gledatelja, što nije osobita senzacija (producent Maxima film očekivao je barem deset tisuća, u rangu ranijeg Sviličićeva uspjeha “Armin”), ali je pravi pothvat u odnosu na onako slab prvi vikend. Tijekom tjedna gledanost ne pada i bude li po priželjkivanjima, ukupan zbir mogao bi iznositi tri-četiri tisuće posjetitelja. Za standarde hrvatskog filma koji se ne udvara publici nego joj nudi zahtjevan sadržaj to i nije tako loše.

Je li moglo i bolje? Svakako, ali morate znati da hrvatskim filmovima nije lako u borbi za publiku. U multiplexima Cineplexx igrao je samo prvi tjedan u jednoj dvorani i odmah odletio nakon što rezultat nikoga nije impresionirao. Većinski hrvatski lanac CineStar bio je nešto blagonakloniji, film je počeo prikazivati s tri kopije, dobro je bilo i to što je u odlično posjećenom Branimir centru dobio jednu večernju predstavu, no već u drugom tjednu počelo je seljenje na ranije popodnevne termine, tako da u četvrtom tjednu prikazivanja film trenutačno igra u 18 sati, i to samo u spomenutom Branimir centru. Distributer i producent u međuvremenu ga sele po Hrvatskoj, po kinima sa samo jednom dvoranom, a razočarani su što škole nisu pokazale nikakvo zanimanje za takvu vrstu ostvarenja: ipak je to film koji se bavi nasiljem među srednjoškolcima i bio bi prilično važno pedagoško oružje u borbi protiv takvih pojava. Zanimanje su pokazale jedino I. tehnička škola Tesla i X. gimnazija u Klaićevoj 7, u čijim se prostorijama i snimalo.

Prikazivače ne možete kriviti, oni posluju komercijalno i uvrštavaju hrvatske filmove na repertoar tek kad im to zatreba (“Ponosni na domaći film” jedan je od slogana CineStara), čim vide da tu nema zarade, nemilosrdno ih bacaju s programa. Sa školama je nešto drukčiji problem koji dosta govori o razini obrazovanja što se u njima stječe. No, u temelju je nešto pogrešno pri izlasku hrvatskog filma pred publiku.

U Srbiji, recimo, domaći film uživa prioritet, nema šanse da ga samo tako izbacite iz kina, a i producent i distributer dobivaju povoljniji postotak od kinoulaznice nego što je slučaj u Hrvatskoj. Tako je manje-više i u Sloveniji pa nije nimalo pretjerana računica da bi Sviličićev film, da je snimljen u susjedstvu, mogao skupiti i do 30-40 tisuća gledatelja. Ne treba zaboraviti ni primjer Francuske koja je utjerala strah u kosti američkim distributerima donošenjem pravila o povlaštenom položaju domaćeg filma.

Zašto tako nije i u nas? Zato što nema nikoga tko bi stao iza hrvatskog filma. U udruzi filmskih redatelja trenutačno je kaos i dosta su razjedinjeni da bi stali iza proizvoda nekog od svojih članova, a udruga producenata također nema prevelikog utjecaja. No, stroga pravila o zaštiti hrvatskog filma mogao bi donijeti Hrvatski audiovizualni centar. Ipak, ta institucija, kada je riječ o prikazivačima, godinama ništa ne poduzima. Pomogla je digitalizaciju kina s jednom dvoranom, što nije loše, propisala čak i neke uvjete koliko hrvatskih i europskih filmova moraju prikazivati tijekom godine, ali glavnina prometa odigrava se u multiplexima koji nemaju apsolutno nikakvih obaveza prema domaćem filmu, iako uživaju raznorazne državne pogodnosti (naprimjer, vrlo nisku stopu PDV-a na kinoulaznicu od samo pet posto).

Nema druge nego pritisnuti HAVC i njegova ravnatelja Hrvoja Hribara da počne pregovarati s prikazivačima o tretmanu koji mora imati hrvatski film. Njemu se to očito ne da, on se ponaša poput “Letećeg Holandeza”, nigdje nije kod kuće, pa ni u Hrvatskoj, radije je u Berlinu ili Clermont-Ferrandu nego u Zagrebu.

HAVC sasvim dobro kotira na europskoj filmskoj sceni, ali ne i hrvatska kinematografija. A to je sramota jer smo u posljednje vrijeme imali tri odlična filma - “Takva su pravila” Ognjena Sviličića, “Kosac” Zvonimira Jurića i “Broj 55” Kristijana Milića - koji su u svijetu trebali imati mnogo više uspjeha nego što su uistinu imali.