Komentar: Pero Ćorić dokaz je da evolucija ide unatrag, sudeći po njegovoj politici

Legendarni britanski premijer Winston Churchill jednom je rekao da je najbolji argument protiv demokracije petominutni razgovor s prosječnim biračem. U Hrvatskoj pak, da bi se razumnom čovjeku zgadila demokracija, dovoljan je samo Pero Ćorić. Taj prvak Domoljubne koalicije i Hrvatske stranke prava Ante Starčević prošlog je tjedna u Saboru sazvao novinare te im s papira pročitao popis - po njemu problematičnih - pomoćnika i zamjenika ministara koji su u Vladu imenovani na prijedlog Mosta, a među kojima je nabrojao i Ivana Crnčeca, pomoćnika ministra pravosuđa, kojeg je optužio da je bio suradnik KOS-a pod kodnim imenom Vrana. Tek koji sat kasnije javnosti su se obratili iz prozvanog ministarstva, navodeći da su Ćorićeve optužbe bespredmetne, s obzirom na to da je prozvani Crnčec kobne 1991. imao 15 godina. Kako jugoslavenska vojna obavještajna služba KOS, barem koliko se zna, nije regrutirala i obučavala agente na produženom boravku hrvatskih pučkih škola, evidentno je da Ćorićeve optužbe nisu istinite, ali i da je pravaškom zastupniku za provjeru njihove istinitosti trebalo svega nekoliko minuta i računalo ili mobitel s internetskom vezom. Vjeruje li itko da Ćorić nije znao kako su njegove optužbe neistinite? Hrvatska javnosti u četvrt stoljeća razvoja demokracije imala se prilike nagledati svakakvih ekscentrika, ekstremista i političkih ridikula, koji su saborsku govornicu koristili kao pozornicu za svoje egzibicije, računajući valjda da na taj način mogu kompenzirati svoju fundamentalnu nedostatnost da konkuriraju u bilo kojoj konstruktivnoj radnji. Pero Ćorić, utoliko, kao politička je pojava deja vu - varijacija već mnogo puta ispričane priče. No upravo to i jest najšokantnija spoznaja. Hrvatski građani ozlojeđeni stanjem države u kojoj žive često se tješe teorijama o postupnom razvoju demokracije, po kojoj je za izgradnju stabilne i efikasne države potrebno vrijeme, pa će tako s vremenom i Hrvatska postati bolja, pravednija i uspješnija država nego danas.

Saborski zastupnik Pero Ćorić i način na koji prakticira politiku dokaz je da je taj proces, ako i postoji, u Hrvatskoj postao inverzan, pa se umjesto evolucije i nastanka novih boljih vrsta događa devolucija i ponovno rađaju razni politički stvorovi za koje smo mislili da su već davno izumrli. I ne radi se tu o Ćorićevim radikalnim ideološkim i svjetonazorskim stavovima, totalitarnim pozivima na čistke u javnim institucijama i poduzećima ili militarističkim apelima na ponovno uvođenje obveznog vojnog roka zbog navodne prijetnje iz Srbije. Sve to, koliko god nekome bilo odbojno, spada u okvire legitimnog političkog djelovanja. No za smišljeno i kalkulirano lažno prokazivanje na domaćoj političkoj sceni ne smije biti mjesta. Demokracija uz slobodu podrazumijeva i odgovornost za djelovanje. Ako demokratski sustav funkcionira kao sigurno okruženje za klevetu, što će nam uopće demokracija? I može li se zapravo demokracijom nazvati proces koji je Ćorića doveo u Sabor? Taj 54-godišnji nediplomirani ekonomist je još 2010. osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od deset mjeseci zbog krivotvorenja službene isprave jer je lažirao ostavku drugog političara kako bi ga spriječio da sudjeluje na županijskoj skupštini i svojim glasom izazove pad županijske vlasti HDZ-a i HSP-a. Dakle, Ćorić je počinio ozbiljno kazneno djelo, i to iz vrlo jasnih političkih motiva. Dok bi u nekim državama takav čin političkog kriminala podrazumijevao i trajni odlazak s političke scene, zahvaljujući koalicijskom ugovoru s HDZ-om na prošlim izborima Ćorić je osvojio saborski mandat.

Od četrnaest kandidata Domoljubne koalicije u petoj izbornoj jedinici, samo je stanoviti Stipe Lemešić dobio manje od 1358 preferencijalnih glasova koje je prikupio tajnik HSP AS-a. Ipak, pet kandidata s većim brojem glasova Sabora nije vidjelo. Taj HDZ-ov izborni poguranac Ćorić nije zaboravio, pa se od samog sklapanja suradnje Domoljubne koalicije i Mosta pozicionirao kao svojevrsni trbuhozborac vrha te stranke, iznoseći u javnosti sve ono što Karamarko i njegovi suradnici o Boži Petrovu i ostalim “mostarima” vjerojatno misle, ali ne mogu reći. U samo dva mjeseca Ćorić je tako Most optužio za nestručnost, neodlučnost, sporost i prijetvornost, javno traživši ostavku ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića i tvrdivši - očito lažno - da su njihovi kadrovi agenti KOS-a. Kako je koalicija došla na rub pucanja, a njezini umjereni članovi - HSLS i HSS - sve očitije signaliziraju da na nove izbore možda i ne bi išli s desnicom, HSP AS u ovom je trenutku najlojalniji i najpouzdaniji HDZ-ov saveznik. Ćorić - osuđeni krivotvoritelj, politički trgovac za kojeg je glasovalo manje ljudi nego što je potrebno za mjesto predstavnika stanara u zagrebačkoj Mamutici i, pokazuje se sada, klevetnik - neizbježni je politički faktor i nezaobilazni čimbenik državne vlasti održi li se desnica na vlasti. I opet isto pitanje. Možemo li to nazvati demokracijom?