KOMENTAR RATKA BOŠKOVIĆA Euro je elegantno rješenje, osim što nije za Hrvatsku

Na prednosti eura ne treba trošiti riječi. Euro bi bio elegantno rješenje na koje se Hrvatska i obvezala ulaskom u EU. Ne čudi da predsjednica Grabar Kitarović želi euro najkasnije za pet godina, ne čudi da ga hrvatski guverner Vujčić želi što prije. Donekle su razumljivi i prijedlozi da Hrvatska uzme euro “jednostrano”, makar prekršila ugovor s EU i njegove zakone. Ali, vodeći europski ekonomisti upozoravaju: zajednička europska monetarna politika, kakva je sada, bila bi pogubna za zemlju poput Hrvatske.

Hrvatska, naime, spada u “zemlje (tradicionalno) visoke inflacije”, s recentnom poviješću relativno brzog rasta cijena i plaća - rasta, kojim i bez povećanja produktivnosti nastoji sustići sjeverne susjede. U toj su skupini zemlje južne periferije zone eura i EU, od Španjolske i Portugala, preko Italije i Malte, do Bugarske i Grčke. “Zemlje (povijesno) niske inflacije” su Njemačka i njezini sjevernoeuropski partneri.

Tu podjelu izveli su Kazimierz Laski i Leon Podkaminer iz Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja u briljantnom stručnom radu “Temeljne paradigme kreiranja ekonomske politike EU moraju se promijeniti”.

Problem je, naime, što sadašnja jedinstvena (zajednička) monetarna politika EU pojačava divergentna kretanja unutar zone eura, umjesto da ih smanjuje i ublažava. Ona se temelji na prosjeku zone. Pretpostavimo da pritom ECB naplaćuje kamatu od, recimo, dva posto. Ako Hrvatska (Španjolska, Italija, Grčka...) imaju inflaciju od tri posto, onda je njima realna kamata negativna i zaduživanje im se isplati. Ako je u Njemačkoj inflacija jedan posto, onda je njoj ta prosječna kamata realno pozitivna, i ona njoj prilagođava svoju fiskalnu politiku i politiku plaća.

Tako se dogodilo, objašnjavaju Laski i Podkaminer, da su se zemlje južne periferije, čim su preuzele euro kao vlastitu valutu, počele jako zaduživati u inozemstvu jer im je to bilo praktički besplatno i dugove su lako vraćale. Ekstremni slučaj je Grčka, no tu očigledno spada i Hrvatska koja je u zadnjih 20-ak godina sve do sloma 2009. stalno imala inflaciju od dva pa sve do četiri postotna poena veću nego Njemačka.

Veliki priljev kapitala na južnu periferiju, potaknut jeftinim zaduživanjem i odsutnošću tečajnog rizika, izazvao je dodatni rast plaća bez opravdanja u rastu produktivnosti, a sve to skupa punih 25 godina drastično je narušavalo i hrvatsku konkurentnost u odnosu na sjevernu Europu, glavno hrvatsko izvozno tržište.

Njemačka je, pak, braneći se od realno visoke kamate, odlučnom državnom politikom sprečavala rast svojih plaća (provodila je “reforme tržišta rada”) unatoč povećanju produktivnosti. Tako je u EU nastalo ovo što danas imamo: europski sjever s golemim akumuliranim trgovinskim suficitima i sa štednjom većom od investicija, i prezaduženi i nekonkurentni jug s potrošnjom većom od zarade, koji ne može replicirati njemačku fiskalnu i politiku plaća.

Da bi se stvari dovele natrag u balans, jug bi morao nominalno smanjiti plaće za 25 do 27 posto, no to je u demokraciji jednostavno nemoguće. Nastojanja da se to učini dodatno su naštetila rastu, drastično su smanjila zaposlenost, osobito mladih, izazvala su patnje ljudi i daljnje socijalno raslojavanje, do te mjere da ne samo Grčka, nego i Italija, danas razmišlja o odbacivanju eura, povratku na vlastitu nacionalnu valutu i obnovu konkurentnosti u odnosu na Njemačku starom prokušanom metodom - konstantnom deprecijacijom. (Mi koji smo po košulje i cipele putovali u Trst pamtimo kako je vrijednost njemačke marke od 1971. do 1988. porasla sa 200 na 1000 lira.)

Dakako, postoji i alternativa, a to je povećanje produktivnosti, za koju se javno “opredijelio” i hrvatski premijer Milanović. Nažalost, to je iluzija i demagogija. Naime, Hrvatska ne samo da bi trebala svojim rastom produktivnosti u dogledno vrijeme sustići Njemačku, nego bi potom trebala nastaviti trajno povećavati produktivnost jednako brzo kao i Njemačka. A kako, osim otkazima, što sada čini? Na primjer, ulaganjem u znanstvena istraživanja i tehnološki razvoj.

No, trenutno Hrvatska u R&D ulaže oko 90 eura po glavi stanovnika, a Njemačka oko 900 eura. Samo da bi se izjednačili s Nijemcima, i bez da ih počnu sustizati, Hrvati bi u R&D odmah trebali početi ulagati najmanje oko devet posto BDP-a. A sada ulažu 0,7 posto. No, možda to premijer Milanović doista može brzo promijeniti...

“Beskonačan je broj prijedloga za ispravljanje ugrađenih mana europske monetarne politike“, pišu Laski i Podkaminer. Na primjer, pretvaranje monetarne u političku uniju, kako predlaže istaknuti ekonomist De Grauwe. “Ali, ta se vizija neće tako skoro ostvariti”, kažu Laski i Podkaminer. Donekle realnije moglo bi biti da se od zemalja s velikim akumuliranim viškovima zahtijeva da pojačaju domaću potrošnju, npr. kroz obvezni europski “program smanjivanja pretjeranih viškova”.

Druga mogućnost je da zemlje članice ujednače fiskalne i politike plaća tako da veća produktivnost automatski znači i veće nadnice. U tom slučaju i stope inflacije bi se ujednačile u cijeloj zoni eura (kao i u zemljama koje su svoje valute fiksirale za euro) i zajednička monetarna politika “jednaka za sve” prestala bi razdirati Uniju. No, dok se ti mehanizmi ne uspostave i ne počnu smanjivati divergencije u jediničnim troškovima rada i vanjskim neravnotežama, Laski i Podkaminer zaključuju da je “novim državama članicama EU preporučljivo da zadrže svoje valute i plivajuće tečajne režime”.