KOMENTAR Vladajuća koalicija neodgovorno se poigrava državom, odabirom ministara poput Crnoje i Hasanbegovića prešli su granicu snošljivosti

Ako je kadrovska politika osnova svake politike, čini se da je Oreškovićeva Vlada na klimavim nogama. Nejasno je da li se imenovanje g. Crnoje za ministra branitelja dogodilo uz neznanje da je počinio djela (dobivanje a nekorištenje atraktivnog građevnog zemljišta, odobravanje namjenskoga kredita, neistinito navođenje adrese stanovanja...) koja sada istražuju institucije sustava, ili iz uvjerenja da je “našima” sve dopušteno. U oba slučaja to imenovanje smatram posljedicom političke i moralne neodgovornosti predlagatelja, to više što je g. Crnoja najavljivao izradu strahotnog registra izdajnika nacionalnih interesa.

Već i sama ta najava potiče neizvjesnost i pobuđuje strah, ustrašeni postaju manipulabilni i iracionalni, bez racionalnog odlučivanja urušava se demokratsko djelovanje pa za javne poslove preostaje autoritarno upravljanje ljudima, odnosno vođenje (poslušnih) sljedbenika. Zabrinutost pobuđuje i činjenica da je u ostavku tog ministra uloženo 30-ak dragocjenih sati sastanaka hrvatske Vlade, što daje naslutiti da je u Vladi bilo protivljenja uvažavanju bjelodanih činjenica.

Slučaj Hasanbegović znakovito je poglavlje istog romana. Svojom “poslanicom” (jer pitanja novinara nisu bila dopuštena) g. Hasanbegović nije demantirao teze objavljene u svojim “neautorskim tekstovima” u kojima je veličao “ustaške mučenike”, prihvaćao NDH-ovske granice Hrvatske od Mure do Drine... Možda bi sada izgledao drugačije da je te teze proglasio mladenačkim ludilom od kojega se odmaknuo pa je, eto, postao antifašist i antitotalitarist. Ovako, njegova poslanica ostaje neuvjerljivi visuljak između istine i obmane, tim više što je nedavno proglasio floskulom da se u Hrvatskome Ustavu spominje antifašizam.

No u Ustavu čitamo da povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost počiva i “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…” Ne predstavljaju li rani i nedavni iskazi ministra politički kontinuitet, usprkos iznuđenoj prošlotjednoj poslanici? Nije li veličanje NDH i fašizma ona demarkacija koju, posebice u politici, nije dopušteno prelaziti?

Svaku, pogotovo malu državu mora zanimati inozemna percepcija njezine vlade, posebice nakon mukotrpno otklonjene stigme o našoj nostalgičnosti prema ustaštvu. Nije li imenovanjem ministra gore navedenih uvjerenja počinjena unutarnjopolitička - i vanjskopolitička šteta i rizično približavanje otklonjenoj stigmi? Neće li odluke Vlade i one spomenutog ministra biti opterećene hipotekom njegova političkog profila? A nakon pomutnje koju je izazvalo njegovo imenovanje i nakon poruka koje su mu uputili eminentni i brojni kulturni djelatnice i djelatnici, ne bi li njegovo domoljublje tražilo da napusti Ministarstvo kulture i ne ometa rad Vlade? Osim ako njegovu ostavku onemogućava misija koju mu je namijenio njegov predlagatelj.

Ovakvim odabirom ministara, a spominjao sam tek dvojicu, vladajući su prešli granicu političke snošljivosti. Dodamo li ovima i potpredsjednika Sabora koji, bez ikakvog distanciranja, sudjeluje u manifestacijama gdje se pozdravlja ZDS, potom prvog potpredsjednika Vlade koji kazuje da onaj tko priča protiv HDZ-a priča protiv svoga naroda, koji u totalitarnoj maniri poistovjećuje jednu stranku s narodom i državom, ili koji optužuje medije za smjenu ministra Crnoje, čime pokazuje nepoznavanje uloge medija u suvremenom demokratskom društvu ali i uporno nepriznavanje Crnojine višestruke odgovornosti, približavamo se zaključku o potrebi da se Sabor i predsjednik Vlade javno odrede o nekim ministrima.

Demokracija je proces suodlučivanja o zajedničkim pitanjima i proces uzajamnog učenja umjesto tvrdoglavog inzistiranja na vlastitoj bezgrešnosti. Politička sfera trebala bi biti područje okupljanja i dogovaranja a ne “verbalnoga građanskog rata”. U javnoj djelatnosti nismo ono što si umišljamo, već ono što drugi misle o nama, na domaćem i inozemnom planu. “Glas naroda”, kao i mišljenje međunarodne zajednice, svakome pametnom dragocjen je korektiv vlastite politike.

U pluralističkim društvima priznaje se raznovrsnost ljudi, toleriramo i uvažavamo drukčije, ali u javnom životu samo do granica koje određuju Ustav i zakoni, odnosno “konstitucionalni patriotizam”. A te granice zabranjuju veličanja fašizma i nacizma.

Otuda i dodatni razlog o značenju kadrovske politike, o vrsnosti osoba kojima se dodjeljuju visoke i odgovorne dužnosti - o stručnosti, neekstremnosti i njihovoj sklonosti okupljanju umjesto rastjerivanju.

Trenutno vladajući uvjeravali su nas da će formirati vladu stručnjaka koji će upravljati strukturnim reformama. Umjesto toga tjednima svjedočimo kadrovskim natezanjima, komesarskom odabiru dužnosnika i potpunoj potisnutosti reformskih obećanja.

Ako se cjelokupna politika svede na kadrovsku, ako se njome nastavlja dominacija podobnih nad sposobnima, ako se u njoj visokopozicionira političke ekstremiste koji prelaze okvire ustavnog domoljublja, tada se valja pitati hoće li išta ostati od stručno vođenih reformi, od demokracije u Hrvatskoj i od novouspostavljanog načina života.