KOMENTAR Zar je za ZET-ove kontrolore dobar putnik samo mrtav putnik? Bolje da plate radionicu za odnose s putnicima

Nemaš kartu? Švercaš se! Vozila bi se besplatno. Kako ću onda dobiti plaću? Ne daš osobnu? Zvat ću policiju! Neće nitko iz busa dok ne dođu plavci!!!

To je nerijetki monolog koji povišenim glasom, unošenjem u lice prestrašene i zblenute putnice švercerice, izgovaraju ZET-ovi kontrolori kad zateknu putnika bez vozne karte. No, to je ništa prema onome što Zagrepčanima sprema njihov sindikat. Uskoro bi prije bilo kakvog upozorenja putnici mogli osjetiti i hladni metal cijevi Berette, Zbrojovke, Crvene zastave na čelu ili zatiljku. Traže, naime, zetovci da im se odobri nošenje, a onda i uporaba pištolja, zasad kratkih cijevi, a ne budu li građani poslušni, ni duge nisu isključene.

S obzirom na to da su ZET-ovi kontrolori u pravilu puno tanjih živaca od građana koji plaćaju skupi gradski prijevoz i visoke zetovske plaće, ne treba se čuditi da upucanih u autobusima i tramvajima bude više nego na ratištu, a sve zbog deset kuna. Što je Teksas prema Zagrebu! Tvrde ZET-ovci da ih napadaju, da se jedva brane od gradskih agresivaca, da su oni sami fini i pristojni, da moraju imati vatrenu zaštitu, da moraju imati ovlaštenje tražiti dokumente od građana, da mogu upotrijebiti fizičku silu (nokautirati možda?) prema putnicima, odnosno grabiti ih za ruku, ramena, a možda i polomiti koju kost. Naravno, opravdanje će se lako naći - putnici su se odupirali pa su dobili po piksi.

Svaki dan putujem tramvajem i baš svaki dan nazočim susretu kontrolora i putnika, ali niti jednom u 365 dana u godini nisam vidjela da je putnik išta učinio kontroloru, osim možda "proizveo" neku ne baš uljudnu opasku. No, i prije pokojeg verbalnog ispada putnika češće su uvrede kontrolora koji u pravilu rijetko kažu "dobar dan, ja sam kontrolor ZET-a, molim vas kartu za pregled". Pitam se svaki put, u sebi za svaki slučaj da i sama ne budem njihova meta, gdje ZET nađe te klonove kontrolore koji redom imaju istu "spiku" lišenu osnova pristojnosti kad se obraćaju putnicima.

Umjesto da se ZET-ovci bave činjenicom da su im usluge za cijenu od deset kuna za jednu tramvajsku ili autobusnu stanicu na najnižoj mogućoj razini, da im vozači jedva dočekaju zalupiti vrata putnicima pred nosom, da subotom i nedjeljom puštaju korijenje na tramvajskim stanicama jer tramvaji voze toliko rijetko da se u međuvremenu stigne i ručati, oni se bacaju na "dozvolu za represiju". Srećom, zasad ovo naoružavanje nema potporu ni vodstva tvrtke, ni gradonačelnika pa bi pištolji mogli ostati tek puka želja ljubitelja sile u zagrebačkom javnom prijevozu.

Možda bi novac zetovci, kad ga već očito imaju dovoljno, mogli potrošiti korisnije. Primjerice, ne bi škodila radionica za odnose s putnicima, pa onda druga za stimuliranje putnika da kupuju kartu... Imali bi posla do krova ne bi li popravili sve ono zbog čega ih putnici doživljavaju kao opću opasnost. Zetovci su poput muža ili žene koji su razvedeni drugi, treći, pa i više puta, a uvijek je kriva samo ona druga strana što, naravno, nema veze s istinom. Ako svi govore da je car gol, a samo car vjeruje da je obučen, onda je potpuno jasno gdje je suština problema. Tako je i sa ZET-ovim kontrolorima: oni su siroti Kalimero, a putnici zločeste mačke koje ih svakodnevno čerupaju. Ma da? Da ne bi! No, čini se da su uvjereni kako je napad najbolja obrana, pa makar u njoj i ne bilo puno istine. Kontrolori očito drže da budu li dugo i žestoko ponavljali laž o gomili "zločestih putnika" (ipak su rijetkost), i nadležni će povjerovati kako je dobar putnik samo mrtav putnik.