VIJESTI IZ LILIPUTA

Konzervativci i njihovi loši heroji

Paradoks je da postoje kulturni klasici koji doista po svemu spadaju u poželjni kulturni obzor konzervativne, klerikalno-nacionalističke ideologije. No, konzervativna Hrvatska za njih ne haje ni koliko je crno pod noktom. Takvi su nepriznati heroji eksperimentalni filmaš Ivan Martinac i pjesnik Tonči Petrasov Marović
 Ante Čizmić / CROPIX

U talijanskoj kulturi postoji izraz koji učestalo koriste konzervativni novinari i političari. Taj je izraz “l’ egemonia culturale della sinistra” (kulturna hegemonija ljevice).

Ako je vjerovati pristašama teorije o kulturnoj hegemoniji ljevice, cijela kultura nakon 2. svjetskog rata talac je istomišljeničkog lobija. Tijekom 50-ih i 60-ih, glasi teorija, ljudi s ljevice zauzeli su nakladničke kuće, programske redakcije, filmske festivale i intendanture kazališta. Dominacija na kulturnom polju štafetno se prenosila među istomišljenicima, koji su pak poticali i favorizirali autore koji su im i sami bili istomišljenici. Ako je neki stvaralac - glasi teorija - bio drukčijih ideoloških pogleda, mogao je očekivati ignoriranje ili ostracizam. Stoga su takvi često birali mimikriju ili šutnju.

Ne mogu se sjetiti je li u Hrvatskoj itko izrijekom formulirao tezu o kulturnoj hegemoniji ljevice. No ako i nije - dobar dio konzervativne javnosti i političke elite na kulturu gleda upravo tako. Za hrvatsku desnicu, dominantna je kultura samo još jedno od polja “udbaške duboke države”, teritorij na kojem “titojugend” i “djeca Marxa i Coca Cole” drže sve pozicije i isključuju raznomišljenike. Bave se ti neki tamo kulturnjaci partizanskim spomenicima, jugofilmom i Splitom 3, glorificiraju svoje crvene heroje poput Murtića ili Vitića, ili perpetuiraju - kako bi rekao anonimni recenzent HRT-a - “jugočetnički narativ o hrvatskoj krivnji”. Recimo, kao Frljić. Ili Dana Budisavljević.

Žudnja za velikim kulturnim preslagivanjem bila je i ostala trajna žudnja konzervativne kulture. Pritom je konzervativce u toj žudnji mučio problem kanona. Hrvatski je kulturni kanon - naime - kompleksan kao i naša kulturna povijest, a u njemu je, nekako ispada, najmanje podobnih košer Hrvata. Gdje se god okreneš, popikneš se na boljševike poput Krleže, Jugoslavene poput Andrića i Meštrovića, Srbe poput Bakića i Desnice, partizane poput Murtića, Kaštelana, Šegedina, Kaleba, Goldsteina, Mimice ili Gorana.

Da bi ukrotila taj porazni debalans, konzervativna je kultura pokušala kreirati vlastite parnjake - a rezultat bi obično bio groteskno turoban. Najednom bi se tako u istoj rečenici našli Krleža i, recimo, Mile Budak, ili Meštrović i Kuzma Kovačić. Konzervativno preispitivanje kanona zapravo se svodilo na diobu kulturnih dionica kao da je riječ o mjestima u nadzornom odboru. Eto - nek bude jedan Brešan ili Matanić, a jedan Sedlar. U tom poravnanju nečeg što ni po čemu nije ravno krila se - jasno - smrt kriterija. Jer kriteriji - “izvrsnost” - za konzervativce su alat ljevičarske hegemonije.

Ali znate što je u svemu tome paradoks? Paradoks je da postoje kulturni klasici koji doista po svemu spadaju u poželjni kulturni obzor konzervativne, klerikalno-nacionalističke ideologije. Da postoje ljudi koji na tu ideologiju pristaju kao rukavica na ruku, a istodobno su zaista bili daroviti. No konzervativna Hrvatska za njih ne haje ni koliko je crno pod noktom. A da bih pokazao da je tako, ne moram se maknuti dalje od grada u kojem sam rođen i vremena u kojem sam odrastao - Splita 70-ih i 80-ih.

Split od 60-ih do 80-ih bio je uvelike kulturna palanka. No u tom gradu oskudne kulture postojala su dva važna umjetnika. Prvi je od njih dvojice bio eksperimentalni filmaš Ivan Martinac, a drugi pjesnik Tonči Petrasov Marović. Obojica su bila katolički konzervativci. Obojica su bila po vrijednosnom sklopu pasatistički reakcionari. U tada tvrdo crvenom, rigidnom Splitu obojica su imala solidne građanske sinekure, posao i plaću koju bi danas tretirali “uhljebskom”. Za obojicu je unatoč tome bilo jasno da su neka vrsta unutrašnjih disidenata. Obojica su bila važni, daroviti umjetnici.

Obojica su - također - bila vrlo moderni umjetnici. U sebi su spajali onu bizarnu karakteristiku koja je tako tipična za dio dalmatinske kulture 20. stoljeća - da se avangardna forma sljubljuje s pasatističkim žalom i konzervativnim svjetonazorom. Kao što je Toma Bebić skladao citatne, lude, semplane pjesme u duhu Franka Zappe, ali i pjevao protiv automobila, frižidera i astronauta, tako je i Martinac avangardnu formu eksperimentalnog filma ispunjavao stelama, sarkofazima, grobljima i katoličkim egzistencijalizmom. Tako je i Petrasov modernistički razlogovski lirski stil punio smokvama, antikom, predsokratovskim Grcima i biblijskim referencama.

I Martinac i Petrasov po svemu su trebali biti apsolutno pogođeni umjetnici za hrvatski postkomunistički kulturni kanon. Sve je tu: i “mediteran”, i “mi smo uvijek bili Europa”, i katolicizam, i rodna gruda, i pasatistička žudnja za predmodernom, i povratak baštini onkraj užasa modernizacije. Čovjek bi očekivao da će njih dvojica izlaziti iz paštete, da će ispadati iz svih čitanki i art-kina.

Krivo. Naravno. Jer svatko tko zna kako funkcionira hrvatska konzervativna ideologija, zna i o da je ona suštinski neobrazovana. Pa joj tako ni njena dva klasika ponuđena na perunu nisu ušla u vidno polje. Trebalo je da “njihovi” dođu na vlast da Martinac i Petrasov padnu u potpuni zaborav. Za njegova života, za Ivana Martinca u filmskom Zagrebu nije znao gotovo nitko. Kad je 2005. umro, čak je i u novinama koje čitate uz njegov nekrolog izišla pogrešna slika jer ga u fototeci dnevnih novina nije bilo. Petrasov Marović pao je u još dublji zaborav. Jednom sam se prilikom našao u društvu novinara kulture i ljudi iz nakladništva, i shvatio da cijeli kor zagrebačkih 40-godišnjih profesionalaca za njega nije nikad čuo.

Martinac je u toj poredbi čak imao više sreće. Nakon smrti, došlo je do njegovog naknadnog “otkrivanja”: izdani su mu ključni filmovi na DVD-u, izišle o njemu knjige, snimljen dokumentarni film. Paradoks je - međutim - da su taj posao odraditi ljudi koji nisu nipošto pripadali konzervativnoj kulturi. Decenijski čuvar Martinčeve baštine, čovjek koji je ustrajno organizirao retrospektive i restauraciju djela, bio je njegov bivši producent Svemir Pavić - inače negdašnji sekretar lokalnog partijskog komiteta. Dokumentarac o Martincu i DVD izabranih djela napravili su Boris Poljak i Diana Nenadić, ljudi koje se u šatoraškoj “filmskoj kritici” redovno hejta kao dio “hribarovskog klupka”. Ali Martinac je barem imao sreću da je imao takve zagovornike. Petrasov nije. U eri kad su “njegovi na vlasti” on je utonuo u posvemašnji zaborav.

Do ovog tjedna. Ovog tjedna, naime, uz izvedbu Mozartovog Requiema na starom je splitskom groblju Sustipan otvoren spomenik Petrasovu Maroviću - skulpturalna instalacija splitskog kipara Lorena Živkovića. Pritom mjesto na kojem će se važni pjesnik komemorirati nije odabrano slučajno - jer Sustipan je u neku ruku “mjesto radnje” možda najpoznatije Marovićeve pjesme.

Sustipan je, naime, mjesto na kojem je bilo staro splitsko groblje, groblje točno nad liticama, pravi valerijevski “cimetière marin”. To je groblje 1958. preorano i premješteno da bi se na šumovitom poluotoku napravilo mjesto za arheološki muzej - muzej kasnije napravljen na posve drugom mjestu. I lijevi i desni danas će reći da je riječ o jednom od najbezobzirnijih kulturocida u povijesti SR Hrvatske. Za taj je kulturocid po “zapovjednoj odgovornosti” kriva tadašnja splitska komunistička vlast, već i zato što je - bila vlast.

Pritom je paradoks da ključnu odluku u tom kulturocidu nisu imali političari, nego famozna struka svih ideoloških boja. Još je veći paradoks da komunistički Split taj kulturocid nije napravio u ime svoje ideologije, nego upravo obratno. U gesti patriotskog muzealskog pasatizma, netko je pomislio kako bi bilo patriotski i divno da se muzej hrvatskih starina nalazi uz samostan gdje su pokapani stari hrvatski kraljevi.

U tadašnjem Splitu postojalo je nekoliko ljudi koji su se javno i glasno usprotivili preoravanju groblja. Jedan je od njih još živ - profesor Duško Kečkemet. Drugi - koji nije živ - jest Petrasov Marović, koji je kao 23-godišnji pjesnik objavio “Sonatu za staro groblje na Sustipanu”, pjesmu koja mu ni izdaleka nije najbolja, ali će ostati najpoznatija. Pjesma - napisana kao protest zbog devastacije - Petrasova će legitimirati kao nekoga tko zavrjeđuje spomenik.

Tako će splitski gradonačelnik Krstulović Opara na otvaranju spomenika reći kako se nada “da će budućim naraštajima on biti protumačen i kao to otkupljenje grijeha”. “ Tonči nam je pomogao u tome,” rekao je splitski gradonačelnik, “on je 1957. godine, kada nije bilo lako, u doba režima prkosio i viknuo.” Spomenik na Sustipanu nije podignut Petrasovu kao, ili barem samo kao velikom pjesniku. Podignut mu je kao “onom koji je u doba režima prkosio i viknuo”.

I neka je, što se mene tiče. Tim je spomenikom ovjekovječen važan i darovit čovjek, a sam je spomenik nenametljiv i nematerijalno suzdržan. Ali volio bih da se konzervativna Hrvatska u cijeloj toj priči ipak pogleda u ogledalo i preispita samu sebe. Volio bih da samoj sebi postavi iskreno pitanje - bi li ih Petrasov Marović zanimao da nije te jedne protestne pjesme? Bi li ih zanimao veliki pjesnik da nije “prkosio i viknuo”? Bi li veliki modernistički konzervativac i dalje čamio u ostavi zaborava da, eto, nije napisao tu jednu ljutitu pjesmu?

Odnosno, zanimaju li konzervativnu Hrvatsku daroviti konzervativni autori i onda kad ih se ne može koristiti za ideološko mačevanje?

Bojim se - rijetko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 02:00