Korona presudila ambicijama Zagrebačkog summita EU - zapadni Balkan

Da nije bilo koronavirusa, 6. i 7. svibnja u Zagrebu bi se održao najveći summit tijekom hrvatskoga šestomjesečnog predsjedanja Europskom unijom. Bio bi to skup lidera 27 država članica Europske unije i šest država zapadnoga Balkana, uz popratne događaje u Zagrebu koje organiziraju strane nevladine udruge, fondacije, poslovne zajednice...

Taj bi skup bio podsjetnik na Zagrebački summit prije 20 godina kada je državama regije, uz oduševljenje što su “poražene mračne snage iz prošlosti” (misleći prije svega na poraz Slobodana Miloševića u Srbiji), otvorena perspektiva integracije u EU, uz pojašnjenje uvjeta koji su bili kombinacija kriterija što ih traži Europska unija, suradnja u regiji i suočavanje s prošlošću putem suradnje s Haškim sudom za ratne zločine.

Pogled na stranice Jutarnjeg lista iz tog vremena pokazuje kako je to bio velik događaj s velikim odjekom. Bio je to summit koji je bez sumnje otvorio novu stranicu u povijesti cijele Europe. Naime, ostatak Europe već je bio u postupku integracije u Uniju, što je tada bilo ponovno ujedinjenje Europe, a države zapadnog Balkana čekale su pred vratima. Bilo je to vrijeme vjerovanja u EU i nade. Proširenje EU bila je jedna od najpopularnijih politika.

Zagrebački summit, onako kako ga je zamišljalo hrvatsko predsjedništvo EU, trebao je biti dobra prilika za novi zamah u procesu proširenja.

Zbog koronakrize neće se održati, ali hoće videokonferencija lidera 27 država članica EU i “partnera” sa zapadnog Balkana. Nakon te videokonferencije usvojit će se i Zajednička deklaracija. I sadržaj te Deklaracije, ako je suditi prema nacrtu u koji je Jutarnji list imao uvid, pokazuje kako se odustalo od ambicija, odnosno kako je koronavirus ubio ambicije. Nigdje se ne spominje integracija u EU ili članstvo kao konačni cilj.

U cijelom tekstu samo se spominje “europska perspektiva” ili “europski put”, ali ne i “proširenje” ili “članstvo u EU”. Dobar dio te zajedničke izjave bit će vezan uz koronavirus. Spominje se pomoć koju je EU dao dosad državama regije, pomoć i investicije koje će EU pružati i ubuduće. Naglašava se i potreba nastavka regionalne suradnje koja se pokazala dobrom i tijekom suočavanja s pandemijom.

Nije nevažno što EU ponavlja “nedvosmislenu” privrženost “europskoj perspektivi” partnera iz regije, ali nije nevažno ni to što se ne koristi izraz “integracija u EU” ili “put prema članstvu u EU”. Nije slučajno što je to izostavljeno jer neke važne države EU, prije svih Francuska i Nizozemska, ne žele uopće preuzimanje bilo kakve obveze EU oko budućeg proširenja.

Važno je i to što EU ponavlja kako će ključno za države regije biti borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, da u tome one moraju davati i dokaze. Važno je i ponavljanje potrebe za poštivanjem “europskih vrijednosti” i “europskih standarda”, posebno po pitanjima vladavine prava.

No ova Zajednička deklaracija čak je i manje od onoga što je EU obećao na Zagrebačkom summitu prije 20 godina kada su korišteni jasni izrazi o članstvu u EU.

Situacija je značajno drukčija. Od svih država regije jedino je Hrvatska uspjela zaokružiti cijeli ciklus od Zagrebačkog summita, putem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, od statusa kandidata doći do punopravnog članstva, pa čak i do toga da sada, 20 godina poslije, ima i rotirajuće predsjedanje Unijom.

Bilo je pomaka i od drugih država regije. Dvije od njih, Crna Gora i Srbija, pregovaraju o članstvu. Druge dvije, Albanija i Sjeverna Makedonija, konačno su dobile odluku EU o otvaranju pregovora, što je i velika zasluga Hrvatske koja se za to snažno zauzimala. No druge dvije države, BiH i Kosovo, još su daleko.

BiH je predala zahtjev za članstvo, ali još nije dobila ni pozitivno mišljenje o statusu kandidata. Kosovo nije priznato od pet država članica EU pa mu je teško i aplicirati za članstvo. I upravo zbog Kosova nigdje se u tekstu neće spominjati “države” regije, nego samo “partneri”.

No, sav taj napredak premalo je u usporedbi s godinama koliko je prošlo i očekivanjima od prije 20 godina. To čekanje je imalo utjecaj i u regiji. U Srbiji su na vlasti bivši suradnici Slobodana Miloševića iako se sada oni zalažu za integraciju u EU. U drugim državama postoje ozbiljni problemi s vladavinom prava, reformom pravosuđa.

Ali ni EU niti europske vrijednosti nisu što su nekada bile. Sada su i neke države EU u problemima s vladavinom prava. Da su one danas kandidati, vjerojatno ne bi ni bile primljene u EU. Prema organizaciji Reporteri bez granica, stanje slobode medija u BiH i na Kosovu je bolje nego u nekim državama EU, primjerice Mađarskoj i Bugarskoj. Zato je i Europskoj uniji teže nego prije 20 godina drugima pomagati u postizanju standarda koji su sada unutar same Unije ugrožene.

Tako će i ovaj videokonferencijski summit EU - zapadni Balkan biti samo jedan u nizu, iz kojeg će se slati šture poruke koje se ponavljaju godinama, ali bez nekih velikih ambicija oko nekog preokreta u procesu proširenja EU. Možda će situacija biti bolja za 20-ak godina, kada se bude obilježavala 40. godišnjica Zagrebačkog summita.