KRONIKE SLUĐENOG OCA Dok su klinci za stolom, roditelji i bake i djedovi su na Xanaxu: Moja se kći u stolicu ukopa k'o Thompson u Čavoglave

Svaki put kad se okupimo za istim stolom, kao da je cirkus ponovno stigao u grad. Posebno otkad mi kći Lada (3,5) vodi glavnu riječ u obitelji. Evo, prošle nedjelje na ručku smo kod mojih roditelja i malenu istodobno hrani petero ljudi. A ona ni naprijed ni nazad, ukopala se u stolici k’o Thompson u Čavoglavama i “nećete hranu u mene, niste ni prije”. Pas je od jutra na stražnjim nogama. Pleše oko stola kao medvjed s harmonikom i žica hranu. Deda igra na sigurno: belji se i plješće rukama iznad glave, ako treba glasa se i kao tuljan, na svaki progutani zalogaj. Mala lukavica snima ga onako ispod obrva i umire od smijeha. Baka ima posebnu točku. Ako Ladi ručak nije po volji, ona odlazi u hodnik, gdje odglumi uvijek iznova istu scenu: na vrata kuca zli Vučina (bolje on nego Božidar Alić) pa se k’o fol raspituje ima li u stanu djece koja eventualno ne jedu. Lada širi oči pa prisluškuje. - Ako imate kakvog musavca koji je zločest, pošaljite ga k meni.

Zidam novi brlog u šumi i treba mi radne snage - govori baka dubokim glasom u ime Vučine Poslodavca. Stric, doktorand na FER-u, najvještiji je od svih; evo ga, sjedi Ladi zdesna i potiho ju miti figuricama. Vadi ih iz ormara, svoje dragocjene, četkicom za zube i jelenjom kožom redovito čišćene Lego nindže, Orke i Stormtroopere, a ova za svaki zalogaj jednog pospremi u džep. Dobru taktiku ima i punica. Žrtvovala je svoju omiljenu kuhaču, pa je flomićem s jedne strane nacrtala nasmiješenog, a na drugu ljutitog kuhara. Kad ručak ide, Nacrtanko se smije i pjeva, ali kad ne ide.... e pa kuhar je već odavno na Xanaxu koliko je često ljut.

Glavninu posla, kao i uvijek, obavlja supruga. Ona je backend developer našeg obiteljskog startupa, u pozadini tiho i strpljivo kao operativni softver nabada vilicom hranu i podvaljuje malenoj povrće u usta, a ova jede da ni ne primijeti. A ja, kao antivirusni program, uglavnom hodam uokolo i dramim, glasno pušem i brinem bez učinka. - Što ako ostane gladna? Što ako je bolesna? Da joj izmjerimo temperaturu? Da skočimo na Hitnu? Gdje je mikser? I može li psa netko priključiti na infuziju, dehidrirat će od žicanja? Nitko ni da trepne, ne doživljavaju me. Cirkus je vikendom, stvarno, ali otkad nas kći redom vrti oko malog prsta, svi smo na tim ručkovima nekako veseliji. Kućom odzvanja smijeh, svi se još više volimo. A prasica, naravno, uživa jer se cijela obitelj bavi samo njome. Kao da je Sanremo, a ona je Toto Cutugno.

Slično je i kod drugih mladih roditelja koje poznajem. Nitko od njih ne može biti siguran s klincem za stolom, hoće li letjeti kazetne bombe ili će šareni jednorozi širiti ljubav. Nekad glume da su žlice vlakovi i avioni koji ulaze u tunel, a nekad im zidovi u blagovaonici izledaju kao poprište četverostrukog ubojstva. - Kad je hrana u pitanju, moj ti je mali munjen - kaže mi prijateljica s posla. Negdje smo čitali da mame samo u prvoj godini na dojenje potroše punih 45 dana, što je više od tisuću sati ili 65 tisuća minuta. Ali zabava, izgleda, počinje tek kada klinci prijeđu na krutu hranu. - Jednom nije htio popustiti on, a nisam bogme ni ja. Skuhala sam mu pet različitih menija za ručak, paštu, meso s krumpirom, jaja, varivo... nema predaje. Al’ neće pa neće. On ostao gladan, a ja bez pola frižidera - jada mi se neki dan.

- Bolje da ne nabrajam gdje smo sve sina hranili - kaže mi druga. Toj svekrva ima farmu na selu, pa su za malim s tanjurom trčali na traktor, u kokošinjac, po šorovima i sokacima. Ali, brk su jedine omastile - kokoši. - Hrana se nosila svuda za njim, samo da nešto stavi u usta. A danas? Prasac ode na rođendan i onda me zovu da je zamalo povratio jer je pojeo pola kile napolitanki. Pola kile!!! - kaže. Jednom je pojeo 12 mini pizza, kao da tijesto s ketchupom nikad nije vidio. Sad mu je zabranila da tamani po rođendanima pa je on uokolo počeo govoriti da bi rado pojeo makar i bananu jer mu sirotom doma - ne daju. Čavoglave, kažem vam. A onda, na kraju tjedna, dođeš u vrtić, a odgajateljica te pozove u stranu. Očekuješ loše vijesti, ukor pred isključenje, inspektora iz Centra za socijalnu skrb. - Moram vam pohvaliti malu, cijeli tjedan odlično jede. Sama, bez problema, tanjur joj je uvijek prazan, bravo - pohvali ju. Gledam malu, a ona sliježe ramenima. - Pa jeli smo poriluk i kelj, znaš da mi je to najfinije - kaže. Živote, stvarno si robija.