KRONIKE SLUĐENOG OCA Kako mi je moja mala mudrica pet puta u jednom danu prodala ciglu. Sretna je, dugo nekome nije ovako lako podvalila

Svatko od nas barem jednom u životu poželi biti netko drugi.

Maškare su iza ugla i ja ne bih imao ništa protiv da sam, recimo, Batman. Da upadnem u lokalnu birtiju s plaštem oko vrata i poplašim kronere na šanku. Ili da budem Darth Vader. Taj fino živi. Juri galaksijom kako mu se prohtije, sa svjetlosnim mačem u ruci i svako toliko napije se krvi pobunjeničkom šljamu.

Moja kći, međutim, ima sasvim drugačije planove za mene.

Ako pitate nju, idealan sam za kostim francuske sobarice. Jer naivan sam do kosti.

U petak, subotu i nedjelju, u samo tri dana, prodala mi je tri cigle, sa stilom.

Zadnjih dana ne vodimo je u vrtić, taman se izvukla iz neke viroze. Petak je ujutro i dosadno joj je, a ja sam idealna žrtva. Ne pušta me na posao, sjedne na pod, zagrli me oko noge pa glumata. Kao, nedostajat ću joj i te fore. Mo’š mislit’.

Ganut, maramicom brišem suze, a žena iskusno koluta očima.

- Ma mulja te, laže k’o oglas na Njuškalu - kaže mi.

Znate te oglase, u njima tipovi prodaju “štedljive, dobro održavane bombončiće od automobila”. Skoro k’o nov, prvi vlasnik, uredno servisiran. A onda na fotki Yugo Koral iz sedamdesetosme, s futranim volanom, Kenvud naljepnicom na šajbi i dvostrukim dimnjakom umjesto auspuha.

Hvatam se na udicu, svejedno.

- Ništa ti ne brini - govorim malenoj. - Ako ti budem falio, ti mene lijepo nazovi na mobitel, mama će ti posuditi svoj, pa ćemo pričati, koliko god želiš.

Kakva pogreška. Nisam ni sjeo na radno mjesto, a mobitel već zvoni.

- Tata, hitno se vraćaj, počela je kiša, utopit ćeš se - priča mi uzbuđeno.

Četiri minute kasnije zove opet - bila je lažna uzbuna, kiša je upravo prestala. Onda je opet počela. A ona ne zna gdje joj je kišobran. Kriza završava dvadeset minuta kasnije. Kišobran joj ipak neće trebati jer kiša je, nećeš vjerovati, opet prestala.

- Čestitam, imaš svog privatnog meteorologa - cinično će žena pa poklapa slušalicu.

Malo iza podneva mobitel zvoni dvaput, ali s druge strane muk, ne javlja se nitko. Pet minuta kasnije zove žena da mi kaže da je to bila kći, slučajno je nazvala pa da ne brinem.

Pola dva je. Opet zvrn, zvrn.

- Da?

- Tata, tata, znaš što? Idem kakati!

Zbunjena faca, usred sastanka sam.

- Budi hrabra - šapćem i poklapam.

U 14.20 novi update. Umire od smijeha.

- Toliko je smrdjelo da je i pas pobjegao iz kupaonice - govori.

A onda je izgubila dudu od omiljene lutke bebe. Pa mi, da ne bih brinuo, javlja da je bebu ipak uspjela uspavati i bez dude. Onda se beba probudila. Sad je beba jela. Podrignula se.

Pas je opet hrkao u ormaru. Opet pada kiša. Jesam li vidio da će na televiziji biti “Knjiga o džungli”? Kako nisam, da nek izvolim upaliti “tevizor” i pogledati. I kad mislim doći doma jer nova bojanka je spremna za akciju.

Oko pet poražen izvjesim bijelu zastavu. Jurim doma, e sad ćemo farbati dok nam ne otpadnu ruke. Ulijećem u kuću, zagrlim je pa pitam: Je l’ ti tata puno falio?

- Njaaa, pa baš i ne. Možeš otići na posao? Da mi mama opet posudi mobitel. Ja ti nju volim najviše na svijetu - recitira.

Francuska sam sobarica, kažem vam.

- Sad znaš kako je meni svaki dan - govori žena umorno.

OK, OK, shvatio sam poruku, subota mi je slobodna, oslobodit ću te robije, vodim malu na Medvednicu, vrijeme je za prirodu i svjež zrak. A ti odmori, govorim ženi.

I tako u subotu hodamo mi, od Šestina prema vrhu, blato je do koljena, a ja svakih pet minuta provjeravam ima li snage. Stara je tek 3 i pol godine, čisto sumnjam da će izdržati do Kraljičinog zdenca, a kamoli do kraja.

- Ne brini, tata, idemo skroz do vrha, ne moraš me nositi, ja sam Pipi Duga Čarapa, snažna sam - uvjerava me i grabi naprijed k’o onaj zec iz reklame za baterije. Dva sata kasnije ležim doma s upalom mišića i ukliještenim leđima. Nosio sam je na vratu.

Cijelim. Putem. Dolje.

- Tata, super si, s tobom je stvarno lako - smije se. Sretna je, dugo nekome nije ovako lako podvalila.

Ali može ona i bolje, jer već u nedjelju idemo na vožnju biciklom. Žali se da su joj gume opet prazne. Jednostavno moramo do benzinske da ih napumpamo. OK, idemo.

- Evo, sad su pune. Sretna?

- Svejedno mi je. Ali znaš što? Striček na benzinskoj ima onaj super sok u frižideru. Imaš koju kunicu za mene, žedna sam? - pita me.

(I vama klinci prodaju cigle? Javite mi na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Lakše je kad nas je više.)