KRONIKE SLUĐENOG OCA Kako sam u Vegasu, umjesto da kockam i pijem, tražio igračke za svoju kćer

Nisam ponio kremu za sunčanje, kakva greška. Drugo, vjerovao sam internetima. A lijepo su me učili da to nikad ne smijem raditi. I treće, nadao sam se usputnom pivu.

Najveća glupost.

I ne, ovo nije priča o vikendu na Zrću. U Americi sam, u Las Vegasu i na “ugodnih” 36 stupnjeva i po pustinjskom suncu krećem se po makadamskom putu uz South Las Vegas Boulevard, dvosmjernu aveniju sa šest traka koja iz središta grada vodi ravno u pustinju Mojave.

Izgorene nadlanice skrivam u džepovima traperica, košulja mi je natopljena znojem. Gospodin Klještić iz Spužva Boba kraj mene bi se posramio. Rugali bi mu se da je albino.

A moja misija činila se tako jednostavnom.

Samo pet dana ranije, nakon tisuću odgovorenih pitanja, ispunjavanja papirologije, intervjua uživo, plaćanja taksi i žigova, napokon sam dobio vizu i uputio se u Las Vegas na poslovnu konferenciju o novim tehnologijama.

- Ne znam zašto uopće ideš, imamo puno posla. Moramo crtati puževe - upozorava me kći (3,5) na aerodromu.

- Ne brini, brzo se vraćam, i donijet ću ti nešto - branim se.

Mislim, puževi su, neće pobjeći.

- Ok, ok, samo da bude nešto na Diznija, neka Minnie Mouse, ako ima - kaže mala skromno.

Naravno da može, pa idem u domovinu Disneyja, mislim si, ako ih tamo nemaju na svakom koraku, nemaju nigdje.

Kakvih 26 sati kasnije slijećem u Las Vegas i shvaćam da stvari nisu tako jednostavne.

Da, imaju četiri velike Disney trgovine, ali ne, nisu blizu. U 28. najvećem gradu SAD-a koji u široj okolici broji oko 2,3 milijuna ljudi, ni ne može postojati nešto što je “na svakom koraku”.

Guglam, odabirem najbliži hotelu.

Plan zvuči dobro. Ako me putem Joe Pesci ne ubaci u prtljažnik Cadillaca i ne rokne u pustinji, prošetat ću do dućana, razgledati grad, usput pocuclati pivo, fotografirati pokoji landmark, kupiti igračku malenoj i vratiti se u sobu do večere. Ugodnih 45 minuta šetnje. Neću u taksi, niti u bus, tvrdoglavo odlučujem. Nisam turist iz Koreje sa selfie štapom, grad se najbolje upoznaje na street levelu.

Samo što me karta naviga u suprotnom smjeru, prema jugu, uz autocestu.

Sat i pol kasnije, čađav od ispušnih plinova, znojnog čela, crvenog nosa i izgorenih ruku ulazim u nekakav premium outlet centar. Izgledam kao Clint Eastwood kad su ga u “Dobar, loš, zao” ostavili da crkne u pustinji.

Odmah na ulazu zaustavlja me naoružani zaštitar. Ok, nije imao pištolj, ali gigantski elektrošoker mu izgleda kao nešto čime bi Sigourney Weaver rado tamanila aliene.

- Stanite ovdje sa strane, gospodine, zašto su vam nadlanice tako crvene?

Sumnjičav je, ako njega pitate možda sam terorist koji je upravo miješao nekakve kemikalije.

- Ma ne, ja sam samo glupi turist koji se pješice namjerio kupiti poklon za kćer - objašnjavam.

- Znate da imate taksi i autobus do ovdje?

- Bravo, Šerlok, nije mi to palo na pamet.

- Molim?

- Ništa, ništa... samo kažem da sam htio prošetati.

Pušta me unutra i ne govori ništa. Ali izraz lica mu je dovoljan. Nije se on školovao za ovo. Umjesto da rješava kriminalističke slučajeve kao Horatio Caine, natjerali su ga da na sebe navuče smiješnu uniformu i u šoping-centrima se bavi glupim strancima koji lutaju po pustinji.

Nešto kao Česi u Vodicama.

Ulazim u dućan, golem je.

- Tražite nešto za kćer, kažete? A sad kad ste tako daleko došli, morate izabrati nešto veliko - opsjela me prodavačica.

Čavrljamo. Vi ste Nijemac? Ne, Hrvat sam. Aha, to je nekad bio dio SSSR-a? Jest, kako ste samo znali? Pa, izgledate baš kao Rus. Jel hladno gore na sjeveru? Jest, posebno u Istri.

Rezigniran, odabirem poklon i uskoro s kutijom većom od kofera s kojim sam doputovao izlazim nazad na ulicu. Ne zovem doma, bolje da žena ni ne zna što izvodim.

Vrijeme se u međuvremenu promijenilo. Sa sjevera su u samo 20 minuta stigli oblaci i olujni vjetar, pa se nazad do hotela kotrljam zajedno s kutijom, kao granje po napuštenim gradićima u starim vesternima.

Popuštam, pozivam Uber, ipak sam preživio.

Na kraju dana, frend mi šalje poruku: šta je, prasac, uživaš? Kako je gore?

- A znaš Vegas, stalno kockam, alkohol teče u potocima, ovdje nemo’š drugačije - uvjeravam ga.

I držim se one: što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu.